ANTE TOMIĆ - U samoizolaciji je lako samo onima koji mrze sve hrvatsko

Ante Tomić, kolumna za ''Slobodnu Dalmaciju'', 1.4.2020.

Moja prijateljica Marina danima ne izlazi iz kuće, i ne samo zbog koronavirusa, već inače. Otkad je znam ona tako živi. Spusti se samo ujutro u “Konzumov” dućan u prizemlju svoje zgrade, a katkad ni toliko. Milija joj je njezina samoća, njezin tihi stan, njezine knjige i biljke od toplog kruha. Ne nedostaje joj razgovarati sa susjedima, blagajnicama, konobarima i taksistima.

Ima takvih ljudi, šutljivih i samodostatnih, znate ih, još kao djeca čitava su se popodneva u svojoj sobi sami igrali s figuricama kauboja, a kasnije, kad su odrasli, vrhunac zabave im je bio sjediti na komadu kartona na obali i zuriti u prozirni najlonski konac što se s vrha štapa spušta u vodu ili se zatvoriti u garažu pa svu noć nešto brusiti, šarafiti i zavarivati, i svaki put kad ih žena zovne u krevet, i u ponoć i po, i u dva sata i u četiri manje kvarat, jednako obećati: evo me, ljubavi, za pet minuta.

OSTATI U MANJINI

Samoća nije strašna, i u njoj možete biti ispunjeni i sretni, ni u jednom se trenutku ne osjetiti usamljeni. Naprotiv, ako mene pitate, usamljenost je nešto što dođe samo kad ste okruženi drugima. Bilo je nekih društava u kojima sam bio dalji od ljudi nego da sam se našao u ledenoj pustinji Antarktike.

Ako ste i vi takav čudak, na svoju ruku, nije vam ugodno u gomilama, bježite iz bučnih gradskih središta na samotne šumske staze ili na morsku pučinu, volite biti sami u cijelom redu gledališta na popodnevnoj projekciji crno-bijelog ruskog filma u Kinoteci, lakše ćete podnijeti ovu zabranu izlaženja i okupljanja. Ako ste po prirodi distancirani i ne razgovarate s nepoznatima, ne treba vas upozoravati da se držite na sigurnoj udaljenosti.

PRAZNI TRGOVI

S epidemijom koronavirusa neočekivano i glupo smo došli na svoje mi koji se oduvijek držimo podalje, rezervirano i oprezno, izmičemo se od rulje, od kolektiva, koji izbjegavamo poskakivati u vlakićima na vjenčanjima i hotelskim dočecima Nove godine, koji mrzimo grliti se s trbušastim i polugolim pijancima kad Mario Mandžukić postigne zgoditak i koje, napokon, nikad nije bilo strah ostati u manjini, bez ikoga svoga, sam mimo svih ili čak sam protiv svih. Nitko zaista ne podnosi bolje samoizolaciju od onih koji mrze sve što je hrvatsko.

Ali, ako ste prosječan Hrvat, domoljub, svoj na svome i svoj među svojima, ako volite feštu i ribu kod staroga Duje, razumijem zašto vam sve ovo teško pada. Kako ste nesretni jer je na neodređeno vrijeme zabranjeno sve za što vrijedi živjeti, sve one zgode kad se zbijete sa svojim narodom pa vam je lijepo toplo kao ovcama.

Nema prepunih trgova kod dočeka Vatrenih, ili Kauboja, ili Janice, ili Gorana. Nema koncelebriranih misnih slavlja u Međugorju i Mariji Bistrici, ni decentnih ustaških komemoracija u Bleiburgu, ni janjetine i Thompsona iz razglasa u šatoru na proslavi obljetnice vojnoredarstvene akcije “Oluja”, ni veličanstvenih sportskih atmosfera kad jedna strana stadiona vikne: “Za dom!”, a druga zagrmi: “Spremni!”

Da se na splitskoj Rivi okupi nekoliko desetaka hiljada obožavatelja ratnog zločinca Mirka Norca, uzvišeni bi doživljaj, složit ćemo se, pokvarilo da svi moraju imati gumene rukavice i zaštitne maske preko nosa i usta.

Da na poziv župnika dođete protestirati zbog Parade ponosa, izludilo bi vas da morate stalno prati ruke i dezinficirati kamenje koje bacate na pedere.

Mjere sigurnosti protiv zaraze umrtvile su kolektiv, oslabile veze među nama, utišale osjećaj pripadnosti narodu i to je, koliko god se trudili, nemoguće oživjeti na daljinu, sa zastavama na prozorima i pjevanjem domoljubnih pjesama s balkona. Nesretni naši ljudi, ne ubije li ih koronavirus, na koncu će umrijeti od usamljenosti.