ANTE TOMIĆ - Vladajući u stadion Maksimir sasuli milijune, a Petrovu bolnicu nisu takli! Opet ne znamo gdje nam je glava, a gdje guzica

Ante Tomić, kolumna za ''Slobodnu Dalmaciju'', 24.3.2020.

Prije petnaestak dana, dok se ovo ludilo polako zahuktavalo i još smo samo slutili razmjere užasa koji će nas pogoditi, jedna od zadnjih vijesti koje nisu bile o koronavirusu, bila je vijest da će se napokon, hvala dragome Bogu, rušiti stari i graditi novi stadion u Maksimiru.

Blaženo ravnodušna na globalnu zarazu, zatvorene aerodrome, karantene, inkubaciju, prevenciju, dezinfekciju, nestašicu zaštitnih maski, manjak respiratora, na Talijane koji su u susjedstvu počeli umirati kao muhe na kraju ljeta, zagrebačka je gradska vlast svečano objavila kako nećemo još dugo biti ruglo kojima se i FIFA i UEFA smiju, igrati na neuvjetnom, malom ubogom provincijskom igralištu otprije sto godina, već ćemo podići impozantno zdanje od betona, čelika i stakla kakvo i priliči dvadeset prvom stoljeću i nogometnoj moći i ugledu svjetskih viceprvaka.

Vrijedi to upamtiti, u kakvim smo poremećenim iluzijama živjeli takoreći pet minuta prije nečuvene zdravstvene katastrofe nakon koje će uslijediti rušenje svih sustava, i socijalni, i ekonomski, i prometni, i kulturni, doslovno svaki zamislivi slom. Kad shvatite kako zaključuju najbolji među nama, pomislite da možda i nije loše da su se u potresu rušile zgrade i Sabora i Vlade na Markovu trgu, kao i katedrala na susjednom brijegu, da su se u jednom trenutku opasno zaljuljala središta i svjetovne i crkvene vlasti u Hrvatskoj. Lakoumnici poput nas zaista ne zaslužuju vladati ni sa čim.

Kad je u nedjelju rano ujutro stravično zatutnjalo negdje odozdo iz zemlje, kad su zidovi počeli s praskom pucati i rušiti se grede i cigle po trudnicama u Klinici za ženske bolesti i porode u Petrovoj ulici, samo zahvaljujući prisebnosti osoblja nitko nije stradao. Sestre i liječnici brzo su ispraznili zgradu i nastavili posao na otvorenome, nije bilo vremena da odu negdje. Prve su bebe uskoro zakmečale u automobilima na bolničkom parkiralištu.

Zgrada u Petrovoj, doznali smo na internetu, izgrađena je prema prilagođenom projektu paviljona ginekološko-opstetricijske klinike nerealizirane Zemaljske bolnice na Šalati iz 1908. godine. Prema programu dr. Franje Dursta, arhitekt Ignjat Fischer projektirao je modernu i funkcionalnu zgradu, a gradnju je poslije Prvog svjetskog rata dovršio ing. Iso Menzer. Otvorena je 1921., uskoro će biti sto godina kako postoji i sve to vrijeme nije se mnogo mijenjala. Nije bilo potreba za tim, ili nam se barem tako činilo.

Premda su Maksimirski stadion i Petrova bolnica po prilici istovremeno građeni, o prvom su objektu nadležni u svim političkim sustavima neusporedivo više brinuli. U nekoliko su ga navrata širili i modernizirali, ali sve uzalud. Posljednji put, prije dvadesetak godina, po nalogu Franje Tuđmana je podignuta nova, nerazmjerno velika ružna sjeverna tribina s pročeljem od plavog stakla i nizom do dana današnjeg neuseljenih poslovnih prostora. Taj je stadion oduvijek, od samog početka trajna frustracija svih vlasti. Bezbrojne su milijune i dinara, i kuna, i maraka, i eura, u svim živim i mrtvim valutama lopatama ubacili u njega, a on je, da ga jebeš, sve gore izgledao.

U Petrovoj, s druge strane, nisu valjda ni štekere mijenjali. Bolnica je izgledala kao prvog dana, mogao si u njoj snimati filmove s radnjom iz Prvog svjetskog rata, priče o zabranjenoj ljubavi časnih sestara koje njeguju ranjenike s Galicijskog fronta. I baš nitko nikad nije rekao je zgradi možda istekao vijek trajanja, da bi je trebalo srušiti i podići novu. Ni Milana Bandića i njegove suradnike nije uzrujavalo da je to jedna neuvjetna, mala provincijska rađaonica koja ne ispunjava naše demografske želje i postignuća.

Sve dok nas potres u nedjelju ujutro nije osvijestio. Prizori rodilja u šlafrocima, s bebama u naručju na snijegu ispred napukle bolnice i navijača koji su se organizirali da isele postelje i medicinsku opremu stare austrougarske zgrade, otkrili su nam kakve smo nezrele budale, nesposobni organizirati svoje živote.

Ali, dobro, nije da to nismo znali. Svaki put kad ulazite iz pravca Lučkog u Zagreb, pa zdesna gledate gradilište one nesretne bolnice u Blatu, koje već trideset pet godina trune zaraslo u šikaru, dok se slijeva diže bijela Arena na Laništu, golemo zdanje koje smo podigli za jedno zaboravljeno rukometno prvenstvo i otad uvrh glave triput napunili, shvaćate kako smo ovdje beznadni. Ne razlikujemo bitno od sporednog. Ne znamo gdje nam je glava, a gdje guzica.