ANTE TOMIĆ - Kako je nastala čuvena hrvatska šutnja



Ante Tomić, kolumna za ''Slobodnu Dalmaciju'', 10.6.2020.

Prema obiteljskoj predaji, moj stric nije završio fakultet jer je nagrabusio sedamdeset prve. “Uvatio se u kolo sa Savkon i Tripalon”, šaptala je davnih godina pokojna baba ogorčeno, a ja sam malešan zaprepašteno širio oči. Političku i visokoškolsku propast strica Milana dugo sam zamišljao kao špicu poljoprivredne emisije, gdje se on i dvoje čelnika Hrvatskog proljeća u narodnim nošnjama od lana i čohe drže se za ruke pa nasmijano podvriskuju i poskakuju na živahnu melodiju tamburice.

Mnogo kasnije, u rujnu devedeset pete razgovarao sam za novine s Mikom Tripalom, kratko prije nego nas je taj veliki čovjek napustio, i čitavo vrijeme me je vuklo da ga upitam: “Ma, sjećate li se možda jednog nižeg, debeljuškastog, malo klempavog Imoćanina s kojim ste se vi i gospođa Dapčević Kučar jedno vrijeme držali u kolu?” Nisam ipak sakupio hrabrosti da to upitam.

Mučio me crv sumnje da stric Milan sedamdeset prve možda ipak nije bio važan kako se babi činilo. Baba Mara je voljela uljepšati svoje priče. Laž da je njezin mlađi sin propao na ekonomiji jer je izgorio u borbi za nacionalno oslobođenje bila je ugodnija od istine da je njemu bilo draže igrati biljar nego učiti.

Mnogo je takvih mučeničkih priča iz doba komunističke diktature koje se danas čine nešto neuvjerljivo i napuhano. Događale su se, istina, užasne stvari, ali tko bi, na primjer, vlastima zamjerio da su Franji Tuđmanu zabranili objavljivanje knjiga? Ako ste ikad imali neku Tuđmanovu knjigu u rukama, složit ćete se da to nije smjelo biti štampano, ni u Jugoslaviji, ni u Hrvatskoj, ni u Kanadi, nigdje. U svakom režimu taj bi sataraš od riječi bio nakladnički zločin bez presedana.

Doznali smo tako prije nekoliko dana da je i Ivan Škoro, otac Miroslava Škore osnivača i vođe Domovinskog pokreta, stradao u doba Hrvatskog proljeća, no dio javnosti to je uzeo s rezervom. Otkako je otkriveno da je naš ugledni desničar jednom bio funkcionar Saveza socijalističke omladine u Osijeku, čitava njegova prkosna disidentska biografija sada nam se čini klimava. Pjesnika je, čini nam se, ponijela emocija pa je svoju obiteljsku pozadinu nešto nakitio.

Teško je i zamisliti kako je sedamdeset prve mogao stradati Škorin otac. Komunistički zlotvori, kao što znamo, nakon Karađorđeva su ošinuli ili političku elitu, direktore poduzeća, predsjednike općina i partijske sekretare, ili intelektualce, sveučilišne nastavnike, kazališne redatelje, urednike i pisce, a otac osnivača i vođe Domovinskog pokreta nije bio ni jedno ni drugo. Bio je tek skromni moler, soboslikar, ličilac, pitur u bojom uprskanom kombinezonu i kapi od starih novina.

S vedrim nestrpljenjem čekamo čuti opise herojskih podviga Ivana Škore, kakva je to oslobodilačka sila jednom čučala u njegovom soboslikarskom valjku, šta je on skrivao u kanti Jupola, a od čega je čitav osiječki komitet pišao u gaće? Da nije možda nitro razrjeđivačem namjeravao otrovati druga Tita? Ili drugaricu Jovanku utopiti u vapnu?

I kako su ga kaznili, što su njemu sirotome uopće mogli oduzeti? Mlako pivo i sendvič od tirolske salame za marendu? Jedno je, mislim, nesumnjivo. On više nije mogao napredovati u struci. Došli su jednog dana dvojica u kožnim mantilima, bez riječi sklopili Škorine ljestve i odnijeli ih. “Ej, di ćete s ljestvama?” viknuo je hrvatski borac za njima. “Kazali su drugovi da ti ne smiješ na visoki položaj”, dobacio mu je udbaš. “Čekajte da plafon završim”, preklinjao bi ih Škoro, ali sve je bilo uzaludno.

Zatim je, vjerojatno, hrvatskom moleru uskraćena i sloboda mišljenja i izražavanja. On bi nakon Karađorđeva došao u stan nekog komunističkog direktora i došlo bi mu nadahnuće da spavaću sobu oboji u, štajaznam, boju ciklame, ali direktorova žena nije to željela čuti. Njoj ništa osim svjetloplave nije dolazilo u obzir. “Ali, vjerujte mi, drugarice, puno je ljepša boja ciklame”, uvjeravao bi je moler. “Tko je tebi dozvolio slobodu mišljenja i izražavanja?” otresla bi se na njega glupača. “Šuti i radi šta ti se kaže.”

I otac Miroslava Škore bi, šta će drugo, šutio i radio. Tako je i nastala čuvena hrvatska šutnja. Na mnogo načina godinama su stradavali naši ljudi, prije nego smo dočekali hrvatsku državu i dopustili svakoj budali da nas farba kako mu padne na pamet.