ANTE TOMIĆ - Zašto uzgajati travu kada je lakše ući u HDZ pa se zaposliti u općini


Ante Tomić, kolumna za ''Jutarnji list'', 13.6.2020.

Opozicijska političarka tvrdi da bi nas legalizacija indijske konoplje preporodila. Otvorilo bi se sto hiljada radnih mjesta. U kratkom vremenu nestalo bi bijede i beznađa. Gdje god pogledaš, napušeni bi se Hrvati prijateljski cerekali i namigivali.

Zabavno je kad se pred izbore kandidati krenu razmetati smjelim mjerama koje bi, bez iznimke, otvorile jednak broj radnih mjesta. Obratite pozornost, nikad nitko ne obećava pedeset dvije, dvadeset osam ili sedamdeset četiri hiljade zaposlenih. Uvijek je sto jer se okrugla brojka lakše pamti i grafički je upadljivija. Vizija ekonomskog procvata mora biti jednostavna da bi je i najgluplji glasač shvatio, a koji put je tako budalasta i djetinje naivna da se čini kao crtani film s profesorom Baltazarom.

Ali ako dođete u ekonomsku stvarnost, na tržnicu, a nema, uvjeravam vas, stvarnijih mjesta od naših tržnica, gdje se cijene u sekundi mijenjaju, dižu se i padaju na najmanji drhtaj tezulje na vagi ponude i potražnje, vidjet ćete da legalizacija indijske konoplje ne bi baš ništa nabolje ili nagore promijenila. Da travu u zakonu učinite jednakom svim drugim poljoprivrednim kulturama, da njezina proizvodnja i prodaja nije drugačija od proizvodnje i prodaje peršina, mahuna, šparoga ili limuna, ona bi toliko i koštala, kao peršin, mahune, šparoge ili limun.

Najkasnije mjesec dana nakon legalizacije sa svih štandova bi vam seljanke nudile da kušate njihovu domaću travu: “Evo, lipe, friške. Jutros je u vrtu ubrala”, mamila bi vas jedna iz Perkovića. “Diko moja, vake još nisi pušio”, uvjeravala bi vas druga iz Dugopolja, a treća, iz Šestanovca, bi se u izvrsnost svog proizvoda na zdravlje zaklela: “Oči mi iskapale ako lažen, svekar mi u sridu ujutro zapalio džoint i još danas, u subotu, on se belji i priča pizdarije. Ajde, momak, uzmi”, preklinjala bi vas žena očajno. “Daću ti sve ovo za deset kuna samo da stignen na autobus u podne i po”.

Da indijsku konoplju nitko ne brani, učas bi izblijedjela njezina tajanstvenost. Nestalo bi rokenrola. Dok si trepnuo, bila bi to samo još jedna prosta biljka koju valja strpljivo okopavati, gnojiti, plijeviti i zalijevati, strepeći da tuča ili nametnici ne unište čitav urod. Ostala bi tek muka poljoprivrednika koji još po mraku obuva gumene čizme i žete, da bi do sedam bio na tržnici i nadao se da će prodati svoju robu prije nego uvene.

Političari, međutim, muku obično ne poznaju. Ni opozicijska političarka s početka ovog teksta, kao ni Plenković, Bernardić i Škoro nisu vjerojatno nikad čitavo jutro pognuti okopavali krumpir ili brali jagode, pa se u jednom trenutku uspravili bolnih leđa, prašnjavi i znojni, i gorko opsovali gledajući niz njivu, u beskrajni niz biljaka što u daljini nestaju u treperavoj jari.

Tko je ikad živio u stvarnosti, upoznao teški život poljoprivrednika, u proljeće promrzao i mokar izvlačio traktorsku prikolicu iz blata ili u ljeto motikom uzaludno udarao suho tlo tvrdo poput betona, znao bi da nema jednostavnih rješenja kao u crtanim filmovima s profesorom Baltazarom, legalizirati indijsku konoplju ili staviti zabranu na prodaju poljoprivrednog zemljišta strancima. Ovo drugo možda je i gluplje, i ne samo stoga jer strani se državljani jednostavnim trikom, kratkom pravnom zaobilaznicom, ipak mogu domoći oranice, vinograda ili pašnjaka u Republici Hrvatskoj.

Tko se samo takvoga nečega domislio? Zbilja, valjalo bi upoznati ministarskog ili zastupničkog blesana, koji se svakog ponedjeljaka ujutro automobilom vozi iz svoje izborne jedinice u Zagreb i svakog se petka popodne vraća iz Zagreba u svoju izbornu jedinicu, i sve vrijeme nacionalistički fantazira kako valja obraniti plodnu hrvatsku zemlju od grabežljivih tuđinskih kandži, a da nikad, baš nijednom nije pogledao kroz prozor Audija i opazio uz cestu milijune i milijune hektara zaraslih u šikaru. Plodne hrvatske zemlje ima na sve strane, i u Slavoniji i u Dalmaciji. Nitko se ne otima za nju. Doteklo i preteklo bi je za svakoga tko bi sijao suncokret, ili sadio hmelj, ili gojio purane ili junice. Do jedan s ratarskim i stočarskim ambicijama ovdje bi se mogao ostvariti pa i da nas je duplo više nego što nas ima.

Dođete li koji put na tržnicu, među stvarne ljude, koji se svaki dan grčevito bore da prodaju svoj luk, špinat i marelicu, njih nećete zadiviti pričama o legalizaciji indijske konoplje ili zabranom prodaje zemlje strancima. Njima ne nedostaje poljoprivrednih kultura ili tla u koje bi ih posadili, već nedostaje poljoprivrednih radnika.

Kad god se zaustavim s marljivim muškarcem iz cetinskog kraja od kojega kupujem kiseli kupus, on mi jednako jadikuje kakav smo sramotno bezvrijedan narod postali. Posla ima, kaže. Može se i lijepo zaraditi, ali sve džaba. Po cijelom selu on uzaludno traži tko bi mu pomogao. Ako koji put nekoga i nađe, taj mu dođe jednom, dvaput, pa pobjegne s njive. Mnogo mu je zgodnije uzeti braniteljsku penziju, ili se upisati u HDZ i zaposliti u Općini, urediti jedan manji, ali siguran mjesečni prihod, pa vazdan sjediti na gajbama ispred dućana mješovite robe, kolokvijalno zadruge, i nacionalistički fantazirati kako nekakvi stranci, Srbi, Mađari ili izbjeglice iz Sirije i Iraka samo gledaju da ugrabe svetu hrvatsku zemlju.

Za koju godinu nitko od njih više neće znati koji kraj motike ide u zemlju, ali svi će biti kvalificirani za ministre i zastupnike. Naći će se među njima najmanje jedan sasvim dobar Milanović, Bernardić ili Škoro, ali nijedan neće znati uzgojiti jagodu. Tkogod će ih iz zajebancije poslati da sa stabla uberu dvije mrkve, a oni će zbilja otići u voćnjak i zbunjeno gledati uvis, tražeći mrkve na granama.