ANTE TOMIĆ - ‘I mi smo jednom bili mladi, ali ovo danas, moj gospodine...‘



Ante Tomić, kolumna za ''Jutarnji list'', 4.7.2020.

Takav užas ne pamte ni najstariji Zagrepčani. “Mladi se okupljaju kod HNK”, šapuću umirovljenice u frizerajima. “Sjede na klupama i razgovaraju”, opisuju, križajući se, vjernici na jutarnjim misama u crkvi Ranjenog Isusa. “Piju pića s visokim postotkom alkohola”, snebivaju se pijanci u bifeima. “Ostavljaju smeće uokolo”, kriče kumice na Dolcu. “Mokre u grmlju”, tvrdi svjedokinja koja je iz razumljivih razloga htjela ostati anonimna.

Građani su, u jednu riječ, zgranuti divljaštvom u centru grada, kod jednog našeg, kakti bi rekli, hrama kulture. Nije, međutim, jasno što bi vlasti trebale napraviti. Po kojoj bi osnovi poslali policijske snage da razjure omladinu, da ih autoritativnim nastupom ili, ako je koji nepokorniji, pendrekom potjeraju na spavanje? Većinu onoga što djevojke i mladići čine kod HNK savršeno je legalno.

Nema zakona koji zabranjuje da se okupljate na javnoj površini i razgovarate, u koju god dnevnu ili noćnu uru poželite, jer trgovi upravo za takve prilike i postoje. Pa ni vinjak ili pelinkovac ne možete zabraniti ako je boca u ruci punoljetne osobe, a bacanje smeća izvan kanti ili mokrenje i bljuvanje mimo zahoda može se samo prekršajno kazniti, iako to nije običaj. Policijski službenici za takve izgrede nevoljko vade blokić i kemijsku iz džepa. Češće će samo usmeno opomenuti prostaka koji je određenom tjelesnom izlučevinom poškropio begonije na travnjaku.

Napokon, da mladi za sobom ostave takvo brdo zgnječenih pivskih limenki i upotrijebljenih prezervativa, da se žuta francjozefska krempita HNK ne vidi od njega, a vonj njihove mokraće da se sve do jarunskog jezera može namirisati, to bi bilo manje gadljivo od klajnbirgerske moralne panike, od onih čistunaca koji od postanka svijeta vazda jednako uzdišu: “I mi smo jednom bili mladi, ali ovo danas, moj gospodine...”

Oni koji počinju rečenicu sa “i mi smo jednom bili mladi”, ili nikad zapravo nisu bili mladi ili bezočno krivotvore svoje nježne godine. Mokriti u grmlju, molim vas lijepo, pa to je smisao mladosti. To su nam najljepše uspomene. Desetljećima kasnije, na svim godišnjicama mature grcamo od smijeha pričajući kako je u svibnju osamdeset sedme jedan Janko u tri sata iza ponoći uzaludno tražio ortodontsku protezu u bljuvotini ili kako je jedna Divna zadigla haljinu i spustila gaćice da se popiški iza šimšira, a na prvom katu se upalilo svjetlo i jedan muški glas s prozora upitao: “Divna, dušo, jesi to ti?”

Pomislite kako bi naši životi bili tužni da nema nema takvih glupih i sramotnih uspomena kad idući put prođete pokraj Kazališta, gledajući iz tramvaja nekakvu mlađariju kako se u toploj ljetnoj noći, pod zvijezdama, smije, ljubi, pije i galami. Baš ništa pogrešno oni ne rade, ništa što niste radili i vi i bezbrojne generacije prije vas, valjda još tamo od Mezopotamije. Vama se samo čini da je to pogrešno jer ste umorni i pospani. Posrijedi je mrzovoljni doživljaj jednog prdonje koji odavno nema snage lumpati cijele noći, nego samo čeka doći kući, iskoprcati se iz nogavica, oprati zube čelom naslonjen na zidne pločice i onesvijestiti se u postelji.

U redu, ako ujutro smrdi mokraća, onda to možda ipak nije samo doživljaj. Netko se zbilja popiškio i ostavio limenke i boce na travi kod Meštrovićeva Zdenca, ali ne shvaćamo, zašto se zbog toga osuđuju mladi? Jednaka količina smeća vjerojatno se nađe i u Mariji Bistrici nakon velikogospojinskog hodočašća, ili nakon utakmice na Maksimiru, ili nakon predizbornog skupa s pečenim volom i tamburašima. Pa ni kninske ledine ujutro poslije proslave godišnjice vojno-redarstvene akcije Oluja ne mirišu drugačije. I nitko zbog toga hodočasnike, navijače, tamburaše i branitelje ne naziva prljavim životinjama. Okupi li se negdje veći broj ljudi, komunalne vlasti jednostavno pošalju veći broj čistača s cisternama i šmrkovima. Ako to funkcionira u provinciji, u Mariji Bistrici, očekivali biste da još i bolje funkcionira u Zagrebu kod HNK.

Osim toga, zar su studenti krivi jer u centru glavnoga grada nema javnog zahoda otvorenog nakon devet sati navečer? Ne čini li vam se da je ipak nečija tuđa sramota da mi raspravljamo o preventivnom postavljanju modrih plastičnih kabina pokraj žute historicističke građevine Ferdinanda Fellnera, kao da je Zagreb nekakva grmečka visoravan na kojoj se bikovi bodu rogovima? Sjetite se samo afera; da je pretresti novinske arhive, našlo bi ih se desetke u posljednjih nekoliko desetljeća diljem zemlje u kojima su lokalne vlasti gradile zahode za desetke tisuća eura po četvornome metru. Arapski prinčevi i sultani Bruneja kojiput su manje plaćali svoje kupaonice s pozlaćenim slavinama i podovima od mramora iz Carrare nego što je porezne obveznike ovdje stajala priprosta bijela školjka s crnom daskom i plastična četka iz Peveca.

Što na velikoj, što na maloj nuždi, mudrijaši su takve grdne milijune namlatili da zapravo i ne čudi da nema zahoda kod HNK. Zahod kod HNK, na ovu skupoću, ne bi stajao manje od Pelješkog mosta. I na to jedino smijete biti ljuti ako rano ujutro, prolazeći pokraj Kazališta, namirišete mokraću iz grmlja. Ljutite se na sebe, krotke klajnbirgerske bedake koji ne vide dalje od vlastitog nosa. Vi ste krivi jer ste to trpjeli kao magarci, jer ste puštali da vas pljačkaju i opetovano glasali za lopove. Mladi koji se tu okupljaju sasvim su nedužni. Vjerujte, oni su još ispali dobri kakav ste vi ološ.