HENI ERCEG - Rafael


Piše: Heni Erceg
Mladina, 19.6.2020.

Peščanik.net, 22.6.2020.

Biva tako, šmrk po šmrk, lajna bijelog, pa još jedna, jedan šut, pa drugi, i zbogom pameti, dobar dan laži, samoobmani i paranoji. Ali što ako čitave grupacije jednog naroda postanu teški ovisnici, nepopravljivi recidivisti, zamantani mržnjom i zaraženi bjesnoćom, a država se pravi kao da je sve u redu? Da bi odjednom nacija sablažnjivo shvatila da je konačno dosegnuto samo dno i da niže ne može. U Hrvatskoj – gdje je davno pažljivo posijano sjeme, a potom se godinama, poput nježne biljke, uzgaja upravo mržnja prema pojedincima bilo kojeg drukčijeg obilježja od poželjnog hrvatskog, heteroseksualnog, konzervativnog, nacionalističkog – dno je konačno dotaknuto u vidu ogromnog transparenta s natpisom: „Jebat ćemo srpske žene i djecu!“ i ustaškim U, rastegnutog u jednoj zagrebačkoj ulici, na tek maloj udaljenosti od sjedišta policijske uprave.

Ovisnici o kultnoj društvenoj „vrijednosti“, to jest mržnji prema onom malom broju ovdje preostalih Srba, ti mladići, inače navijači nogometnog kluba Dinamo, potom su pohapšeni, i, gle čuda, neće ih se teretiti samo za remećenje javnog reda i mira – što je ovdje uobičajena „pokora“ za vrijeđanje manjinskih građana i deminutiv za bezbrojne grafite mržnje ispisane po zidovima hrvatskih gradova – nego kazneno goniti zbog poticanja na mržnju i nasilje. 

Sigurna sam, i bez uvida u policijsko ispitivanje, da je ta grupa mladih ovisnika o dnevnim dozama državotvorne mržnje prema Srbima bila potpuno zgranuta mogućnošću zatvorske kazne i do tri godine, samo zato jer bi jebali srpske žene i djecu i urlali „Ubij Srbina“. I kako ne bi bili iznenađeni grubim nasrtajem na njihovu slobodu izražavanja, ako su, a jesu, čitav svoj kratki život proveli u državi čiji ih političari, intelektualne elite, učitelji i profesori podučavaju „istini“ o takozvanom domovinskom ratu, čistom kao suza, u kojemu su Srbi silovali „naše žene i djecu“, a nevini Hrvati ginuli s pozdravom „Za dom spremni“ na usnama.

Čitava društvena klima, etablirana od nacionalističke, kriminalne partije koja godinama upravlja Hrvatskom, školski udžbenici, prodike s crkvenih oltara, lažni povjesničari i ustrajavanje na revizionizmu kojim se kao božanska vrijednost promovira nekadašnja ustaška država Hrvatska, nužno je vodila k odgoju generacija morona, nacionalizmom ispranih mozgova, koji započnu s uličnim transparentima, gadljivih, strašnih sadržaja, a završe u dresovima mladeži desničarske partije na vlasti i potom se regrutiraju u političku elitu HDZ-a.

Doista, samo je perverzna pretjeranost toga transparenta s otvorenim pozivom na nasilje natjerala represivne organe na pravodobnu reakciju, sve u namjeri da se uoči izbora i pred vanjskim svijetom Hrvatska nekako od zla opere, ali suštinski promijenilo se nije ništa. Jer istoga je dana, kao i svih ostalih dana, i svih ostalih godina grafitomanija s porukama mržnje i dalje obilježje Hrvatske, i dalje stoji veliki crtež u Zagrebu s obiteljskim stablom i na njemu povješanim Srbima, itd., itd.

Farsa je zato progon tih mladića odraslih u zloćudnoj atmosferi isključivosti, odgajanih na školskom gradivu i TV emisijama kako je mržnja i veličanje bivše fašističke države upravo cool, uobičajeno i prihvatljivo ponašanje. Groteskno je to jednokratno provođenje zakona u državi čiji je Visoki prekršajni sud upravo prije koji dan donio protuustavnu odluku da fašistički pozdrav „Za dom spremni“ u pjesmi proustaškog pjevača Thompsona nije prekršajno djelo, nego „sastavni dio njegova umjetničkog rada“. Zašto se na otužni ispad grupe mladića zgraža premijer koji inače smatra da je „Za dom spremni“ primjeren u određenim prilikama, te da se njegovom upotrebom ne radi o veličanju zločina počinjenih pod tim pozdravom u bivšoj ustaškoj Hrvatskoj? Zato jer je riječ o bijednoj, nikada dovršenoj državi, s ozbiljnim manjkom zakonitosti, demokracije i boljih društvenih običaja.

Zato jer je to država u kojoj visokopozicionirani policijski službenik u Splitu krši zakon i otvoreno emitira svoju ustašku nostalgiju. Najprije, naime, kupuje državni stan uz smiješnu kamatnu stopu, odmah ga i protivno zakonu daje u turistički najam jer mu se može i jer su to radili uglavnom svi kojima je država omogućila poticaj za kupnju stana. I tako turisti dolaze, lova kapa, a gosti su puni hvale za apartman „Rafael“. Hm, neobično ime, podsjeća na slatke bombone Rafaelo, ali ne, gorak je okus ako se zna da je baš Boban prezime vlasnika, policijskog šefa, državnog činovnika. I eto Rafaela Bobana, eto zločinca, vođe zloglasne ustaške bojne, ljubitelja noževa.

Taj bi dakle funkcionar represivnog aparata, koji baš vrckasto oglašava svoj kurentni ustašluk, trebao sutra kažnjavati neku – možda svoju? – djecu koja su iste ideje pretočila u ulične grafite odvratne mržnje… I je li se o nelegalnom iznajmljivanju državnog stana, to jest apartmana Rafael, oglasila takozvana pravna država? Naravno da nije. Nego se već nježno abolira one pohapšene mladiće kao tobože minornu, supkulturnu skupinu, iako su oni tek vulgarni dio središnje društvene matrice koja Hrvatsku gura među prezrene države. Ljubiteljice fašizma.