Ivica Ivanišević, kolumna za ''Slobodnu Dalmaciju'', 6.6.2020.
Branko Bačić ima jedan razmjerno ozbiljan problem: što god on kazao, ma koliko ozbiljan bio, zvuči kao da se zajebava. Čim dotični visoki čimbenik zine, građanima se vrati osmijeh na lica. I najgora vijest iz njegovih usta zvuči kao sočan vic, nitko ne može odoljeti, a da se, barem potiho, ne zahihoće. Kao da nam se ne obraća istaknuti član vladajuće stranke, nego nekakav križanac između Bourvila i Louisa de Funèsa.
Branko Bačić ima jedan razmjerno ozbiljan problem: što god on kazao, ma koliko ozbiljan bio, zvuči kao da se zajebava. Čim dotični visoki čimbenik zine, građanima se vrati osmijeh na lica. I najgora vijest iz njegovih usta zvuči kao sočan vic, nitko ne može odoljeti, a da se, barem potiho, ne zahihoće. Kao da nam se ne obraća istaknuti član vladajuće stranke, nego nekakav križanac između Bourvila i Louisa de Funèsa.
Njegova smjehotvornost nije, naravno, namjerna. On nije stand up komičar, niti bi to htio postati, nije mu stalo do toga da ga javnost doživljava kao zabavljača. Dapače, kao i svi političari, i on bi vjerojatno htio da ga građani vole ili barem poštuju zato što je ozbiljan, a ne neozbiljan tip.
Konačno, nitko osim njegove obitelji i najbližih prijatelja nema pojma je li Branko Bačić kao privatna persona duhovit ili nije. Hrvatska se njemu smije zbog neodoljivog naglaska. Meka bodulska parlatina artikulirana glasom osobe koja zvuči kao da se upravo vratila iz polja, opire se sadržaju koji je puki zbroj olinjalih fraza. Jezik kojim su generacije čestitih, prostodušnih ljudi prenosile svoje misli i osjećaje, kao da se ruga jeftinim političkim floskulama koje bi trebao izraziti. I zato je Bačić redovito i nepogrešivo smiješan.
PROVJERENA REPUTACIJA
Šteta što je tomu tako, jer dok smo zaokupljeni njegovim šarmantnim dijalektom, ispod radara nam prolazi sadržaj njegovih objava. Ovih se dana, recimo, intenzivno bavio nezahvalnom zadaćom bacanja prašine u oči javnosti, pokušavajući uvjeriti građane kako friška uhićenja nemaju nikakve veze s HDZ-om, jer se radi o individualnoj, a ne o partijskoj sramoti. Nitko mu, naravno, nije povjerovao, ali vrijedilo je pokušati.
"Nakon izbora", dodao je Bačić, "posebno ćemo se posvetiti drugačijem pristupu imenovanja dužnosnika u tijela, uvest ćemo predradnje i procedure kako se ovakve stvari ne bi događale."
Vrijedi to zabilježiti: trideset godina nakon što su uzjahali na špale ovoga naroda, HDZ-ovci su zaključili kako se namještenja i fotelje ne mogu dijeliti bez "predradnji i procedura". Do jučer je bilo dovoljno kazati da se radi o Joskanovom malome ili Stipanovoj kćeri, i stvar bi bila riješena. Dotični potomci dobili bi namještenja dok kažeš keks i nitko živ se ne bi raspitivao o njihovim kompetencijama i moralnome profilu.
Joskanova/Stipanova reputacija bila je dovoljno jamstvo, jer, zaboga, radi se o našemu čovjeku, Anđelkovom pašancu ili Jurinom badži, iz stare obitelji (kao da postoji neka mlada, u prvom ili drugom koljenu), a on je, k tome, čist kao suza, uvijek je mislio hrvatski i bio za našu stvar, čak i onda kad se nije smjelo (valjda misliti i biti)...
U hadezeovskoj tribalnoj zajednici, gdje ti je bolje roditi se bez one stvari nego bez kuma, stvari su do sada bile posložene tako da je mlade aspirante naprijed gurala isključivo rodijačka umreženost. "Naša krv" vrijedila je sto puta više od, recimo, strane diplome, a put do karijere vodio je preko srca poglavice. Tri puna desetljeća toj su tehnici scoutinga zajedničari pretpostavljali svaku drugu, da bi sada, eto, naprasno zaključili kako je ipak potrebno uvesti neke "predradnje i procedure", valjda da bi iz kadrovskog mulja prosijali mlade, čedne i poštene.
METODE INKVIZICIJE
Živo me zanima na što je Bačić mislio dok je zazivao izmjenu paradigme i drukčiju politiku novačenja. Hoće li možda nove stranačke uzdanice biti testirane na poligrafu prije nego što im se povjeri odgovorna i masno plaćena dužnost? Ili je ipak uputnije opredijeliti se za neku drugu tehniku isljeđivanja?
HDZ je, kao što znamo, konzervativna partija, pa je prirodno da pokaže sklonost adekvatnim istražnim metodama. Potom, kao demokršćanska stranka razumljivo je očekivati da pokaže nagnuće prema tehnikama koje je tijekom dugih stoljeća usavršila Katolička crkva. Jedno s drugim vodi, bojim se, neizbježnom zaključku kako bi aspirante na visoke položaje ubuduće trebalo ispitivati prokušanim metodama španjolske inkvizicije. U tome slučaju, mlade bismo hadezeovce od vršnjaka s drukčijim političkim preferencijama mogli razlikovati po crnim, nagaravljenim tabanima ili polomljenim zglobovima.
Naravno, ništa od toga neće se dogoditi. Kako rekoh, HDZ je tribalna zajednica u kojoj se drži do starih, provjerenih narodnih mudrosti. Jedna od njih poručuje kako je bolje da crkne selo nego običaj. Sela nam, znate i sami, uredno crkavaju, ali se zato narodni običaji drže bolje nego ikad. I nema nikakve sumnje da će nadvladati "predradnje i procedure" kojima prijeti neodoljivo zabavni Branko Bačić.
