VIKTOR IVANČIĆ - Robert i leš



Piše: Viktor Ivančić, kolumna za tjednik ''Novosti'', 20.6.2020.

Izgleda da Robert Pauletić, kandidat Škorina Domovinskog pokreta na predstojećim izborima, nije zadovoljen zaradom koju je ostvario tužeći Novosti i moju mizernost zbog tekstova o njegovoj čuvenoj novinarskoj prošlosti. Prihod je bio popriličan, ali duševne rane i dalje bole, novac očito nije bogzna kakav analgetik, pa je nezaliječeni adut hrvatske desnice vidno nervozan, sav se zgrčio od frustracije i srdžbe, klatari se predizbornom rutom smračena pogleda i čeka kao zapeta puška ne bi li kakvom izazovnom psovkom namirio račune i iznudio privid javnog obeštećenja.

Tako je pred kamerama N1 televizije graknuo na ‘Srpske Novosti’, kazavši da su one ‘antihrvatski orijentirani list’, i to ponajprije zbog mojih tekstova. Onda je to konkretizirao: u odnosu na transparent što su ga nedavno istaknuli navijači s Kustošije – a na kojemu je, podsjetimo, pisalo: ‘Jebat ćemo srpske žene i djecu’ – moji su tekstovi ‘daleko ozbiljnija i opasnija stvar’. U slučaju autora transparenta, naime, pojasnio je Pauletić, riječ je o ‘izoliranom incidentu’, dok je u slučaju ‘pisanja Viktora Ivančića i pisanja Srpskih Novosti’ na djelu ‘politika koja traje godinama’.

Bila je to tipična opservacija bivšeg urednika Slobodnog tjednika, bijedna i glupa, no moram priznati da je kao uvreda imala solidnu težinu. Pomislio sam kako se ukazala zgodna prilika da primijenim Pauletićevu taktiku i podignem tužbu: sud bi svakako morao uvažiti činjenicu da nikogović koji javno tvrdi kako su moji tekstovi ‘daleko opasniji’ od parola šovinističke mladeži (kojima ova prijeti da će ‘jebat srpske žene i djecu’) ima kvarne i klevetničke motive, da je riječ o podlom i neargumentiranom objeđivanju, a zatim bih, po uzoru na Pauletićeve cmizdrave ispovijedi u sudnici, mogao navesti niz nuspojava što bi išle u prilog pravednoj i oštroj presudi – duševna bol mi para grudi, kljukam se tabletama za smirenje, noću ne mogu oka sklopiti, s probavom stvari također ne stoje dobro, susjedi me prijeko gledaju, cijela je obitelj izložena šikaniranju i stresu, 35-godišnjeg sina vršnjaci zajebavaju na igralištu…

No da bih to učinio, bilo bi nužno da u hrvatsko pravosuđe imam isto ili barem slično povjerenje kakvo ima Robert Pauletić, a meni to, za vraga, tragično nedostaje. Relativno bogato osobno iskustvo uvjerilo me da taj aparat, što se problematike javnog općenja tiče, njeguje jednostavan i kristalno jasan princip rada: istina je u pravilu sudski kažnjiva, dok je laž u pravilu sudski zaštićena. Uz nešto zakonom nedopuštene slobode, moglo bi se reći da je hrvatsko pravosuđe nastavak Roberta Pauletića pravnim sredstvima. Tko god se sa svojim ljudskim integritetom – a nerijetko i golim životom – nađe u zoni djelovanja te matice, ima lijepe izglede da otplovi niz Dravu.

Stoga mi ostaje ‘kutija olovnih slova’ kao jedina ispomoć da nikogovića iz Domovinskog pokreta otpravim na zasluženo mjesto. Doduše, o Pauletićevu moralnom i novinarskom profilu rekao sam više-manje sve što je bitno u članku ‘Dva svinjčeta’ (objavljenom u ovom listu), a kasnije i u svojoj obrani pred sudom (u cijelosti dostupnoj na portalima Index i Radiogornjigrad), no držim da u ovakvim prigodama nije loše obnoviti gradivo.

Ako se nezaliječeni pajac domaće desnice osjeća pozvanim iznositi prijeke sudove o novinama i novinarima – pa su ‘Srpske Novosti’ i njihov kolumnist ‘antihrvatski orijentirani’ i daleko opasniji od rulje koja želi ‘jebat srpske žene i djecu’ – sasvim je u redu čitaoce po sto i prvi put podsjetiti na kredibilitet nosioca hajke (pa to kanim u epizodama činiti i ubuduće, svaki put kada se Pauletić ispomogne mojim imenom u kampanji). Koliko god bilo dosadno, makar ćemo dodatno memorirati stvarno izvorište tog kredibiliteta, ono zmijsko klupko u kojem se solidarno prepliću novinarstvo i domoljublje.

Evo poznate priče. Bivši urednik Slobodnog tjednika objavio je 5. rujna 1991. u tome listu reportažu – jednu od najdojmljivijih u historiji hrvatske ratne propagande – s naslovom ‘Spriječen atentat na Glavaša!’ i nadnaslovom ‘Bili smo jedini svjedoci drame!’, a u sklopu nje i fotografiju ubijenog muškarca za kojeg je navedeno da je ‘četnički terorist’ Đorđe Petrović. Reporter Pauletić bilježi kako je Petrović ‘pod okriljem noći, naoružan ‘thompsonom’’ pošao ‘u samoubilačku akciju u najbolje čuvanu vojarnu u centru Osijeka’, ali su ga hrabri gardisti u zadnji čas uočili i likvidirali. Reporterov zapis s lica mjesta, pisan u prvom licu, pun je živopisnih detalja i osobnih iskustava. Na primjer:

‘Oprezno sam pošao prema izlazu iz vojarne i izašao preko još zamračenog dvorišta da se raspitam što se dogodilo. Na putu prema stražarskom mjestu vidio sam trojicu gardista kod nekog stabla. U namjeri da prođem pokraj njih zapeo sam o nešto i pao. Začuo sam smijeh gardista i komentar: ‘Vidi, novinar pao preko četnika!’ Pogledao sam malo bolje u mraku i vidio obrise mrtvog tijela. Opipao sam ruku kojom sam se naslonio pri padu i osjetio nešto ljepljivo. Krv!’

Pauletićeva reportaža pokazala se značajnom zbog nekoliko stvari: pod a) ubijeni muškarac nije se zvao Đorđe Petrović nego Čedomir Vučković; pod b) Vučković nije bio ‘četnički terorist’ ni ‘atentator’ koji je došao smaknuti osječkoga ratnog šerifa, već civil srpske nacionalnosti kojeg su Glavaševi bojovnici najprije bestijalno mučili nalijevajući mu akumulatorsku kiselinu u ždrijelo, a zatim napucali hicima iz automatskih pušaka; pod c) događaj se nije odvijao u ‘najbolje čuvanoj vojarni’ nego je Vučković preminuo pred garažama u dvorištu tadašnje upravne zgrade Općine Osijek; pod d) novinar Robert Pauletić nije se nalazio ni blizu mjesta događaja već je, prema vlastitom priznanju, cijelu priču izmislio!

Godinama kasnije Feralovu je novinaru Dragi Hedlu današnji izborni takmac Domovinskog pokreta hladno i bez suvišnog srama objasnio kako je članak o lažnom atentatu na Branimira Glavaša bio redakcijska konstrukcija, s njim u ulozi novinarskog izvođača radova. Kada ga je Hedl pitao kako je u prvom licu mogao pisati o nečemu što se uopće nije dogodilo i tvrditi da je to osobno vidio, odgovorio je: ‘Tako smo tada radili.’

A kako sada radi Robert Pauletić? Zapravo isto kao prije: alarmira javnost na pojavu ‘četničkih terorista’, upozorava na ‘antihrvatsku orijentaciju’ mojeg novinarskog trupla i tjednika za koji pišem, a vasceli Domovinski pokret cokće od veselja, računajući da su fizičke likvidacije ionako pitanje vremena, jer mladi pitomci hrabro najavljuju da će ‘jebat srpske žene i djecu’. Nije loše znati da je nakon Pauletićeve reportaže u ST-u uslijedio niz zločina u Osijeku, kada je desetak ljudi specifične nacionalnosti dovedeno na obalu Drave, da bi njihova tijela, s rupama na potiljcima i selotejpom zalijepljenim preko usta, bila puštena niz pitomu rijeku.

Priznajem da me uvijek iznova impresionira moralna praznina koja vodi tom kontinuitetu, jer ipak moraš biti ništica posebne sorte da bi na takav način, novinarski razigrano i s puno pikantnih detalja, dočarao atmosferu krivotvorine: biti kilometrima daleko od poprišta zbivanja, a svejedno se šunjati zamračenim dvorištem, pa još pasti preko mrtvog ‘četnika’, pa još osjetiti na ruci ‘nešto ljepljivo’, i umjesto da u toj ljepljivoj tvari prepozna vlastiti karakter, reporter zaključi da je mu je na dlanu – što? – krv!

To je ta topla istina hrvatskih domovinskih pokreta i hrvatskog domovinskog novinarstva. A to je i čar patriotske fikcije kojoj se, sudeći po unezvijerenosti, i sam Pauletić čudi: sve je izmišljeno, a stotine sudnica, gdje se vrši higijenska obrada nacionalnih zlodjela, ne mogu oprati te krvave ruke.

Meni se pak ne da uskakati u takvu centrifugu, čak ni podizanjem tužbe protiv nikogovića. Što bih uopće rekao zastupnicima zakona? Gospodo, autor poruke ‘Ajde jebi mater japansku’ kaže da sam opasniji od autora poruke ‘Jebat ćemo srpske žene i djecu’ i da sam ‘antihrvatski orijentiran’? Možete li me uputiti u kaznenopravnu proceduru po čijem će mi se okončanju jebati majka jugoslavenska i naplatiti sudski troškovi?

Pametnije je držati se ‘kutije olovnih slova’ i dosađivati ponavljanjem gradiva, kako bi neki budući izrodi – ako im Domovinski pokret omogući da dišu – lakše pronalazili materijal za ispisivanje povijesti hrvatskog beščašća. Postoji krhka nada da će se tada drugačije gledati i na problem snalaženja u prostoru. Ako je to što je Robert Pauletić činio nekad i što čini danas ‘hrvatska orijentacija’, što ostaje ljudima koji nisu izgubili moralni kompas nego da se orijentiraju ‘antihrvatski’?