ANTE TOMIĆ - Kako su se profesionalni atentatori mjesecima šetali Splitom pred nosom policije



Ante Tomić, kolumna za ''Slobodnu Dalmaciju''

Četiri mjeseca, sve od ožujka do srpnja ove godine, dvojica su kolumbijskih profesionalnih ubojica živjeli negdje u okolici Splita, čekajući da im nepoznati poslodavac kaže koga trebaju ubiti. Otkrilo se to zapravo slučajno, kad su dvadeset devetogodišnjeg Juana Davida Caicedo Bandoyu i četrdeset trogodišnjeg Jose Aleksandera Costanu Casa prije nekoliko dana uhapsile crnogorske snage reda i zakona.

Da nije bilo jedne glupe, svakodnevne prometne kontrole na cesti kod Nikšića ne bi se ni znalo da su nas posjetili dvojica zločinačkih specijalista iz daleke južnoameričke zemlje sa znatnim zločinačkim ugledom i tradicijom.

Velika je to čast za jednu malu Hrvatsku. Kolumbijski plaćeni ubojice, ne treba vjerojatno ni napominjati, međunarodno su cijenjeni, kao francuski kuhari, engleski krojači, ciganski trubači, brazilski nogometaši ili kineski stolnotenisači, i prava je šteta da nam je promakao njihov boravak ovdje. Možemo, nažalost, samo nagađati kako su se našli ovdje, nakon tri ili četiri duga i iscrpljujuća leta, iz Medelina, preko Bogote i Amsterdama do Splita.

TAKSIST BLIZU SMRTI

Taksist koji ih je prebacio od aerodroma u Kaštelima do apartmana u Solinu nikad neće znati koliko je bio blizu smrti kad im je kratku vožnju naplatio osamsto osamdeset pet kuna. Mlađi ubojica, Juan David, na stražnjem je sicu već izvadio pištolj i cijev s prigušivačem lagano prislonio na taksistov zatiljak, ali je stariji kolega, Jose Aleksander, šutke zatresao glavom da to ne čini.

Jedva što su Kolumbijci došli, ovdje je zbog opasnosti od širenja koronavirusa zatvoreno sve osim dućana s hranom. Juan David i Jose Aleksander zatečeno su hodali pustim ulicama, gledajući zamračene izloge kafića, restorana, frizerskih salona, kazališta i muzeja. Za kazališta i muzeje, istina, nisu pokazivali bogzna kakvo zanimanje, ali zatvoreni restorani bili su baš udarac. Ugledni zločinci sami su sebi pržili kobasice i jaja na malom električnom kuhalu u apartmanu i prali gaće i čarape u umivaoniku. Čekajući telefonski poziv s imenom svoje mete, beskrajne su tjedne laštili oružje, vježbali sklekove i trbušnjake i pozorno pratili konferencije za novinare Nacionalnog stožera civilne zaštite.

"Šta ministar Beroš kaže, koliko ih je danas?", upitao bi Juan David, vraćajući se iz dućana s prepunim vrećicama u rukama.

"Sedamdeset sedam zaraženih, šest mrtvih", obavijestio bi ga Jose Aleksander.

"Prokleta korona", opsovao bi na to Juan David, "uništit će nam posao."

S vremenom su obojica naučili pomalo hrvatskog. Stariji se ubojica navikao gledati popodnevne reprize emisije "Lijepom našom". Izvaljen na kauču pljeskao je u ritmu tamburaških poskočica zajedno sa stanovnicima Sikirevaca, Perušića i Ljubuškog, a mlađi je malo-pomalo postao blizak s jednom ljepuškastom blagajnicom u "Studencu". Nakon što su se nekoliko dana samo gledali i smiješili jedno drugome, Juan David joj se sramežljivo obratio s dvije, tri teško izgovorene rečenice na našem jeziku i nemalo se iznenadio kad mu je djevojka odgovorila na tečnom španjolskom, naučenom prilježnim gledanjem meksičkih sapunica.

JAJA I KOBASICE

Njihovo je prisustvo u nas, pretpostavlja se, ostalo neprimijećeno jer je policija tih dana imala neusporedivo važnijeg posla. Snage reda su pazile da ljudi ne hodaju u grupama. Ako bi vidjeli da dvije žene na ulici razgovaraju, inspektori u civilu bi ih brzo srušili na tlo i odveli u stanicu.

Kolumbijski plaćeni ubojice uskoro su skontali da se mogu po Splitu slobodno šetati s pištoljem za pasom, ili s kratkom strojnicom izraelske proizvodnje, možda čak i s ruskim protutenkovskim projektilom u rukama, a jedino da je važno da imaju platnenu masku preko nosa i usta, da su sami i da se ne zaustavljaju na klupama na Rivi.

Nakon dva mjeseca u "lockdownu" u Hrvatskoj Juanu Davidu i Joseu Aleksanderu tako su bujno narasle kose i brade i tako su se udebljali od prženih jaja i kobasica, da više nisu bili ni nalik svojim fotografijama s međunarodnih tjeralica. Počeo im je nedostajati njihov posao. I jedan i drugi su voljeli ubijati ljude i veoma su se razveselili kad ih je poslodavac napokon nazvao i uputio da mu ubiju jednoga u Crnoj Gori. Stariji plaćeni ubojica bio je nešto i ljut na Hrvatsku nakon što je čuo da su Branka Uvodića poslali u penziju.