ANTE TOMIĆ - Hadezeovcima za državni ispit dajte bojanke s leptirima



Ante Tomić, kolumna za ''Slobodnu Dalmaciju'', 2.9.2020.

Poruka Josipe Rimac, državne tajnice u Ministarstvu uprave, na poznato jadnom hrvatskom kojim pišu i govore članovi vladajuće stranke, bila je da “brat od Gabi polaže” i da se “pripazi malo”. Rečena “Gabi” bivša je ministrica Gabrijela Žalac, a cijenjeni joj je brat pomoćnik zagrebačke pročelnice za energetiku. On je u Ministarstvu uprave polagao državni ispit i trebalo ga je paziti, premda je punoljetan, valjda da se ne ubode kemijskom u oko i ako kaže da mu se piški, da ga tkogod odvede u zahod, namjesti ispred školjke i raskopča.

Teško je shvatiti što je očekivala Josipa Rimac kad je poslala ovo upozorenje ispitnom povjerenstvu jer za ispit koji je “brat od Gabi” polagao, prosječno bistra osoba zapravo se i ne treba osobito pripremati. Pitanja i odgovori su na internetu i nema u njima baš ništa da se prepadneš, nikakvo specijalističko znanje se ne traži, ne treba čitati ni debele knjige zakona ni visokoparne teorije društva i države od Platona do Karla Poppera. Cijela je literatura za ispit jedna tanka skripta, jedva desetak stranica političkih i pravnih općenitosti i uputa gdje treba udariti ljubičasti pravokutni žig s klasom i urudžbenim brojem. Prosto ko pasulj.

'BRAT OD GABI'

Ipak, bivša je ministrica Žalac zvala tajnicu Rimac, zabrinuta da joj brat neće položiti, upravo kao što je desetke drugih iz Hrvatske demokratske zajednice u panici zvalo. Ispuni vas na trenutak žalost dok čitate o njima, kakve oni propalice moraju biti, kako su glupi, ili lijeni, ili i glupi i lijeni da ne mogu nabubati deset stranica teksta. A država im čak, zaboravio sam spomenuti, čak daje čitav tjedan slobodno samo da to nabubaju.

Ako takvu jednostavnu zadaću oni ne mogu savladati, što bi uopće mogli? Možda bi hadezeovcima za državni ispit trebalo podijeliti flomastere da ispunjavaju bojanke s leptirima, kao djevojčice i dječaci predškolske dobi? Bi li se “brat od Gabi” snašao da treba oblačiti lutke i praviti figurice od plastelina, ili bi i zbog toga trebalo zvati Josipu Rimac da se “pripazi malo” na njega.

Afera s povlaštenom ministarskom braćom, rođacima i prijateljima na državnim ispitima prošla prije nekoliko dana rubom hrvatske političke scene, kao nešto uzgredno i šaljivo, malotko se zaista uzrujao, ali zapravo je pojava dosta užasna.

Mi, istina, nikad nismo bili osobito učen narod, ali jednom davno bilo nas je stid neukosti, trudili smo se izvući svoje rasklimane taljige iz blata. Sve od preporodnih vremena otvarale su se hrvatske narodne čitaonice, zidali domovi kulture, selima su obilazili bibliobusi, šoferi upisivali u večernje škole, svatko je u primaćoj sobi u regalu imao nekoliko svezaka Aralice, Pavla Pavličića, Pearl Buck, Maksima Gorkog i ilustriranu Bibliju za mlade. Pismenost je među sporo i mučno, ali ipak rasla. Kada i kako smo se ovako intelektualno urušili da visoki gradski i državni službenici, pa i dužnosnici, ministri i predsjednici, ne mogu s razumijevanjem pročitati i zapamtiti popišanih deset stranica?

TAJANSTVENI ZNAKOVI

Dobro, to možda i nije samo naša osobitost. I za predsjednika Amerike, najmoćnijeg čovjeka na svijetu, kažu da ništa ne čita. Donald Trump, tvrde, ima koncentraciju četverogodišnjaka. Već nakon pola stranice teksta glava mu padne na prsa i zahrče, jednako kao i onaj “brat od Gabi”.

Čitav se svijet našao u strahovitoj civilizacijskog regresiji. Nastavimo li ovako, sve će ljudsko znanje izumrijeti. Već za nekoliko stoljeća na našem planetu više nitko neće znati čitati i pisati. Gledat ćemo izblijedjela latinična slova, nazive nekadašnjih trgovina i gostionica iznad ulaza, i nećemo imati blage veze što tu piše. Nagađat ćemo kako nam je tajanstvene znakove ostavila nekakva izvanzemaljska inteligencija.