ANTE TOMIĆ - Ni na groblju, vidite, nema pravice. Kovačević nije žalio keš da bi jednom bio celebrity leš



Ante Tomić, kolumna za ''Jutarnji list'', 28.9.2020.

Kao što agenti za prodaju nekretnina šaljivo ponavljaju, kupujete li stan ili kuću, samo su tri stvari važne: lokacija, lokacija i lokacija. Jednako je i kad kupujete grob, zadnju nekretninu koja će vam trebati. Nekretninu u koju ćete se useliti kad i sami postanete nekretnina, jednostavnu pravokutnu rupu u zemlji bez struje, vode, grijanja i bežičnog interneta.

Ustvari, kad to spominjemo, internet bi možda i mogli uvesti, zbog mlađih naraštaja. Znate kako unucima bude dosadno kad ih roditelji dovedu na djedov grob. Prčkaju sa strane na mobitelu čekajući da mama pomete lišće i grančice i promijeni cvijeće u vazi, nezadovoljni jer su ofline. Valjalo bi ugraditi uređaj u spomenik, ili ga možda čak staviti u lijes, da dječak ni na sumornom mjestu ne ostane bez Instagrama i omiljene igrice. Razmislite o ovome dodatku kupujete li grob, Wi-Fi mreža ‘dida87’, lozinka ‘pocivaoumiru’, sve spojeno, malim slovima.

Ali, prije svega, kazali smo već, gledajte lokaciju. Nije svejedno gdje ćete ležati, pa još u vječnosti. Ne znam koliko znate o vječnosti, začudili biste se koliko ona traje. Nastojte se smjestiti u dobrom susjedstvu, među finijima, obrazovanima, imućnima. Ako ste za života završili poljoprivredni fakultet, i u smrti tražite sebi ravne, da imaju uklesano i zlatnom bojom naglašeno nekakvo dipl. ing. ili dr. ispred imena. Čast svakome, i portiri i šoferi znaju biti krasni ljudi, ali ipak ne želite biti pokopani pored nekoga sa srednjom stručnom spremom.

Vama će to možda biti svejedno, ali vašoj obitelji neće. Napravite najmilijima socijalno poticajno okruženje, priliku da na vašem posljednjem počivalištu na Dušni dan upoznaju zanimljiv svijet, da na stazama od bijelog tucanika, kraj živica od šimšira, pred slijepim očima mramornih anđela ostvare unosne poslovne kontakte, nađu partnere za preferans ili se erotski zainteresiraju za ucviljenu unuku nekog akademika, a ne da upadnu u klasnu nelagodu sa šuftom koji je na groblje došao u trenirci s čačkalicom u zubima.

Lijep primjer takvog odgovornog postupanja upoznali smo prije nekoliko dana, zapravo slučajno. Kad su zbog uzimanja mita uhitili Dragana Kovačevića, šefa velikog državnog poduzeća, među njegovom se nepreglednom pokretnom i nepokretnom imovinom otkrila i mirogojska grobnica na povlaštenom mjestu, u takozvanoj Aleji zaslužnih građana.

Lijevo od stolnotenisačke legende, desno od neustrašivog borca za hrvatsku neovisnost, u društvo slavnih glumica, skladatelja, dirigenata i slikara ugurao se i on, koji se baš ničim ne ističe. Osim možda gramzivošću. Pomislili biste da se takvo mjesto ne može kupiti, već samo steći zaslugama kojima ste zadužili svoju zemlju i narod, ali Kovačević ga je ipak kupio, procjenjuje se za dvjesto pedeset tisuća kuna.

Četvrt milijuna, novac za koji se u Slavoniji može dobiti namještena dvokatnica s garažom, stajom, štagljem i nekoliko hektara vrtova i voćnjaka, on je u Zagrebu dao za petnaestak kvadrata vlažnog podrumskog prostora. Ne čini se možda osobito inteligentno, ali upućeni tvrde da vrijedi svake lipe. Velika je potražnja za ležajevima u boljim grobljanskim kvartovima, među uglednijim pokojnicima, a ako se pojavi nekakva rupa, u doslovnom i prenesenom značenju, u Aleji zaslužnih građana to plane dok si rekao keks.

Šef velikog državnog poduzeća spremno je platio veliku svotu da bi bio slavni mrtvac. Da se pjesnički izrazimo, on nije žalio keš da bi jednom bio celebrity leš i dao je odmah urediti grob, popločati ga crnim granitom i podići spomenik, skoro pa nestrpljiv da umre, skljoka se od nekakvog moždanog udara i nasmijan legne kraj stolnotenisačkih legendi, glumica, dirigenata i slikara.

Aleja zaslužnih građana je mirno, sjenovito mjesto, čuju se samo pčele što zuje oko maćuhica i tihi jecaji neutješne rodbine. Nema tu pijanaca koji ogorčeno psuju pokojnog oca. Trava se redovito zalijeva i šiša, skupljaju se opušci i grabljaju staze, dođu i klape u susjedstvo pa zapjevaju Mišu ili Arsena, državne delegacije polažu vijence, počasni vodovi pucaju u zrak, a za koji dan, kad krene uskrsnuće mrtvih najavljeno u Svetom pismu, njih će u najboljim grobovima prve probuditi.

Nevolja je samo, složit ćemo se, da to nije jeftino.

Čitali smo tako prošli tjedan, upravo nekako kad su Dragana Kovačevića uhitili zbog uzimanja mita, o siromašnom umjetniku koji je umro bez ikoga svoga i dulje od mjeseca ležao u hladnjaku na Sudskoj medicini. Prijatelji su mu preko društvenih mreža skupljali priloge da se skromno pokopa, deset tisuća im je trebalo za jednostavni sanduk i drveni križ.

Samo za cijenu Kovačevićeva groba moglo bi se pokopati dvadeset pet siromašnih umjetnika, a da je zaračunati i cvijeće, i komemoraciju u Hrvatskoj gospodarskoj komori, i orkestar limene glazbe, i zakusku nakon obreda i sve druge uobičajene stavke ispraćaja šefa jednog velikog državnog poduzeća, moglo bi se valjda na onaj svijet poslati sve studente zagrebačke Likovne akademije od Drugog svjetskog rata do danas.

Ni na groblju, vidite, nema pravice, ali ne treba je zapravo ni biti. Kad vidite tko se u nas drži uglednim, ne žudite za mjestom u Aleji zaslužnih građana. Dobro će vam biti i među portirima i šoferima, dolje na grobljanskoj periferiji zarasloj u visoku travu i kupine.

Bolje je protegnuti malo noge nego se miješati s podmićenima. Ustvari, kad vidite razmetljivi grob Dragana Kovačevića, ne bi vam bilo mrsko da vas pokopaju posve anonimno i daleko od ljudi, kao u onoj Goranovoj pjesmi, svi je znamo: “U planini mrkoj nek mi bude hum, nad njim urlik vuka, crnih grana šum”.