BORIS DEŽULOVIĆ - O smislu hrvatskog školstva



Boris Dežulović, kolumna za portal N1, 24.9.2020.

Još od prvih grafema izgrebanih na oklopima kornjača za kineskog carstva Yu, i najstarijeg hijeroglifskog alfabeta egipatskog Srednjeg kraljevstva, više od četiri hiljade godina stara je svjetska povijest organiziranog učenja.

I sve od tada – sve od Shang Xianga cara Shuna, prvog zapamćenog učilišta u povijesti, i prve učionice na dvoru faraona Mentuhotepa II, pa do klasičnih škola i gimnazija stare Grčke, sve od Platonove Akademije do prvih srednjovjekovnih sveučilišta, pa od hiljadu godina starog univerziteta u Bologni do Političke akademije Domovinskog pokreta Miroslava Škore – u svemu četiri hiljade godina slinava mladunčad svejednako s nepojamnom dosadom gleda kako joj strogi neki, stari i učeni ljudi pred školskom pločom tumače hijeroglife, astronomiju, Platonove zenonovske paradokse, latinske epigrame ili državotvornu misao dr. Franje Tuđmana.

Četiri hiljade godina, eto, učitelji dočekivali su prvašiće da im prazne tikvice napune sjemenjem znanja, četiri hiljade generacija prvašića u školi je za sjemenjem znanja tragalo kopajući nos, i u svih tih četiri hiljade godina nije zabilježen slučaj da bi sam učitelj učeniku rekao da pokrije uši, kako ne bi čuo o čemu se u školi uči. Čak ni u suvremenoj liberalnoj Finskoj, gdje su ukinuli i klasične školske predmete, i satove i zadaće i ocjene - s nerazumnim viškom razumijevanja za djecu koju to uopće ne zanima - nije zabilježen slučaj da je učitelj ljubazno zamolilo djecu da ne slušaju što im govori.

Razumljivo, jer ne bi to imalo nikakvog smisla, ni u nama potpuno nerazumljivoj suvremenoj finskoj kulturi, a kamoli drevnoj kineskoj. Djeca su u školi isključivo zato da protiv svoje slobodne volje slušaju što ih učitelji uče, i ni zbog čega drugog. To je sam smisao škole i obrazovanja, tako jest i tako je oduvijek bilo, svih četiri hiljade godina.

Sve do prošlog utorka.

Vijest iz zagrebačke Osnovne škole Ivana Meštrovića - gdje je učenicima koji ne pohađaju izborni vjeronauk zbog epidemioloških mjera uskraćena mogućnost da taj sat provedu u biblioteci ili u školskom dvorištu, pa su zadržani u učionici i upućeni da za vrijeme vjeronauka sjednu u zadnje klupe i stave slušalice na uši - poništila je, eto, sav četiri hiljade godina star smisao škole i obrazovanja.

Valjat će svakako ponoviti za buduće povjesničare, kojima će se učiniti da je na onom kvrgavom izumrlom jeziku maloprije pisala posve besmislena rečenica o učenicima kojima je u školi rečeno da stave slušalice kako ne bi čuli što učitelj govori. Dakle, da: u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi djeca koja ne pohađaju vjeronauk dobila su naputak da taj sat sjednu u zadnje klupe i stave slušalice na uši, da umjesto Kristovih prispodoba odslušaju novu stvar Billie Eillish i TikTok solilokvij makeup zvijezde Jaimariah, ili barem predavanje Adriana Petričevića o driftanju u naseljenim mjestima.

Istina, od Shunove Kine do Mentuhotepova Egipta djeca diljem svijeta danas u zadnjim klupama učionica rade potpuno isto: svaki dan milijuni balavih malih lijenčina umjesto onog tipa što pred pločom otvara usta slušaju na svojim mobitelima Billie Eillish, Jaimariah ili lokalnog nekog pavijana s novim motorom. Samo u Hrvatskoj, međutim, to ne rade potajno, skrivajući slušalice u dugoj kosi, već na preporuku i po uputama samog nastavnika. Takorekuć moraju. Bogami će ih sljedeći sat ispitivati stilske figure u pjesmi „Bury a Friend“, tehnike nanošenja pudera i razlike u driftanju „bendže“ i „suze“.

„Blago hrvatskoj djeci!“, čulo se po prvi put valjda u svih četiri hiljade godina svjetskog odgoja i obrazovanja.

Džabe, eto, i argumentirane akademske rasprave i bijesne pučke psovke, džabe sve studije, predavanja, knjige, predstavke, ustavne tužbe, pismene pritužbe i novinske kolumne: u svih trideset godina slavnog hrvatskog prosvjetnog sustava, ništa nam veličanstvenu besmisao školskog vjeronauka nije objasnilo tako očito i plastično kao prizor u kojemu ravnatelj škole objašnjava djeci da sjednu straga i stave slušalice, jer će vjeroučitelj sada nabrojiti osam Isusovih blaženstava.

Potpuno je za ovu nevjerojatnu priču nevažan njen kontekst, potpuno su nevažne povijesne, društvene, političke i epidemiološke okolnosti, potpuno su nevažni i „hrvatska tradicija“ i „naša praksa“ i „naš identitet“ o kojima je - odgovarajući na tvrdnju pravobraniteljice za djecu da vjeronauku nije mjesto u školi – blagoglagoljao predsjednik Vlade velečasni Andrej Plenković: na kraju svega ostaje samo činjenica da su prvi put u sve četiri hiljade godina učenici zamoljeni da stave slušalice i ne slušaju o čemu se u školi uči.

U školi. Ne na koncertu, ne na stadionu, ne na gay paradi, ne na crkvenoj procesiji, ne pred televizorom, ne pred pijanim ćaćom i njegovim prijateljima iz kladionice, nego u školi. U državnoj, javnoj školi.

Činjenica, eto, da u javnoj školi i državnom školskom programu postoji nešto, bilo što, o čemu neka djeca ne moraju – ne smiju! – slušati i učiti, poništava samu svrhu i smisao škole. Da, vjeronauk je izborni predmet, ali utoliko zapravo gore: izborni predmet po svojoj je definiciji nešto što jedna djeca moraju slušati, a druga ne moraju, ne nešto što jedna moraju, a druga ne smiju. To je samo zato što je riječ o vjeronauku, a ne o, štajaznam, informatici? Naravno da je samo zato, dobro jutro.

Stvari stoje ovako: za razliku od drugih izbornih predmeta, vjeronauk je jedini kojim dijete ne usvaja nova znanja, nego vjersku dogmu, pa zbog toga i jedini kojega neki roditelji izrijekom ne žele u rasporedu sati svoga djeteta. Ponavljam, ne žele. Svi drugi izborni predmeti dijele se po preferencijama učenika, samo se vjeronauk dijeli među roditeljima koji to svojoj djeci žele i onima koji to ne žele. Za dijete koje za izborni predmet nije izabralo, recimo, njemački jezik, a zbog pandemije ne smije u knjižnicu ili na igralište, od četrdeset pet minuta slušanja deklinacije upitne zamjenice „was für ein“ nema ni objektivne, ni subjektivne štete.

Nećete stoga čuti strogu nastavnicu kako govori: „Sitzen Sie da und setzen Sie Ihre Kopfhörer auf!... Pardon, sjedite tamo i stavite slušalice!“ Ni najzadrtiji katolički ćaća neće reći da je njemačkom jeziku mjesto u Njemačkoj. A informatici u onome, kako se reče, Informbirou.

Ili hoće?

Moguće je, ne kažem, čak i vjerojatno, da postoje i roditelji koji smatraju kako je za njihovo dijete štetno slušati o okrugloj Zemlji, ali to je ljudsko znanje, vrijedno prikupljano i raslo svih ovih četiri hiljade godina. Nekad je to znanje mjerilo Zemljinu ravnu ploču, nekad je cijeli školski kurikulum bio tek multidisciplinarni katekizam, danas znamo više. To je škola. I kad bi nastavnik biologije zamolio onih dvadesetak netom krizmanih malih katolika da stave slušalice, jer će sada govoriti o evoluciji vrsta, svugdje bi to bila groteskna zajebancija u ravni onog legendarnog skeča Montyja Pythona sa seksualnim odgojem. Samo u Hrvatskoj to je sad već izvjesna budućnost.

U Hrvatskoj, zemlji žive katoličke, kako ono, „tradicije, prakse i identiteta“ – jedinoj državi u povijesti svijeta u kojoj djeca u školi moraju nositi slušalice da ne slušaju učitelje.