ANTE TOMIĆ - Nikad neću shvatiti zašto dobri ljudi glasaju za ološ



Piše: Ante Tomić, kolumna za ''Slobodnu Dalmaciju'', 28.10.2020.

Dvije hiljade četvrte George Bush mlađi borio se za svoj drugi mandat i mnogima se činilo da ništa ne može biti gore od toga. Aleksandar Dragaš i ja bili smo u Teksasu. Jednog sunčanog listopadnog popodneva, kratko prije predsjedničkih izbora, zatekli smo se u Luckenbachu, na klupama pod širokim gustim krošnjama hrastova, s dvojicom, trojicom lokalnih momaka s gitarama i nekoliko sredovječnih parova s ulickanim Harley Davidsonima, u sjajnim novim crnim kožnim jaknama i Armanijevim trapericama.

Limenke piva bile su u navlakama od pjenaste gume jer je taj dio države dry county. U javnosti je zabranjeno piti alkohol ili barem da vam predstavnik vlasti vidi piće u ruci. Nije, međutim, jasno tko bi vas kaznio zbog nepokrivenog piva jer u Luckenbachu nema ni policije ni šerifova ureda, tu su samo pošta i suvenirnica, bar i veliki drveni štagalj preuređen u plesnu dvoranu.

Luckenbach baš i nije neko mjesto, službeno ima tri stanovnika i, ako niste obožavatelj country muzike, teško bih vam objasnio zašto smo se moj drug Sale i ja do njega vozili sat i po od Austina. Teksašku zabit prvi je proslavio Jerry Jeff Walker kad je u plesnoj dvorani 1973. snimio svoju kultnu koncertnu ploču “Viva Terlingua”, nešto kasnije Waylon Jennings imao je veliki hit “Luckenbach, Texas (Back to the Basics of Love)”, a Willie Nelson tu je godinama držao teferiče za Dan nezavisnosti. Lokalni momci su, jasno, znali sve pjesme, kao džuboks: Willie, Waylon, Hank, Townes, Lyle Lovett... Između brojeva smo razgovarali o politici, ali brzo je postalo jasno da ne dijelimo stavove pa smo više pjevali nego pričali.

Poželio sam tada čuti Walkerovu “Mr Bojangles” jer mi se činilo da najbolje odgovara mjestu i trenutku, pogađa duh zemlje i naroda. Želite li shvatiti Teksas i njegove stanovnike, svakako bih vam preporučio Jerryja Jeffa Walkera, srdačnu, duhovitu, prijateljsku muziku u kojoj se opušteno miješaju country i rock, polka i blues, trun norteña, žličica zydecoa, prsohvat reggaea...

On nikad nije bio velika zvijezda, ali čini mi se da nije ni želio biti. Ploče su mu malo šlampave. Često ih je snimao na koncertima umjesto da se muči u studiju. Slušajući Jerryja Jeffa Walkera obično zamišljam nekakvu teksašku dangubu koja na sebi ima samo otrcani kućni ogrtač i kaubojske čizme i iz stolice za ljuljanje na trijemu malokalibarskom puškom gađa vjeverice, sve dok po prijavi nekog susjeda ne dođe šerifov pomoćnik i oštro ga upozori: “Jerry, majku mu, ne možeš to raditi!”

O njegovim pijanstvima pričale su se vesele priče. Jednom je, kažu, svirao na Kauaiju, na Havajima, i nakon svirke nije mogao ući u unajmljeni Chevrolet. To ga je tako raspizdilo da se vratio u bar, uzeo drvenu stolicu, izašao i stao stolicom udarati po šoferšajbi. Uto je istrčao jedan muškarac i razjareno povikao: “Luđače, zašto mi razbijaš auto?!”

Jerry Jeff Walker osvećivao se krivom Chevroletu.

Ovo nam je u Luckenbachu ispričao jedan od šminkerskih bajkera u Armanijevim trapericama, a ja sam, smijući se, razmišljao o jednoj kontradikciji kojoj se tih dana nisam mogao dovoljno načuditi. Premda ih se doživljava oholim prostacima, Teksašani su, kad ih upoznate, krasni. U dva tjedna koliko smo Sale i ja bili među njima svi su, i recepcionarke, i policijski službenici, i tetovirane konobarice s piercingom, i penzioneri u zalogajnicama, i crnci, i bijelci, i Meksikanci, i Kinezi, i Kinky Friedman i Jimmie Dale Gilmore, baš svi su bili ljubazni i dragi i nikako nam nije išlo u glavu zašto, zaboga, taj srdačni, duhoviti i prijateljski svijet bira budalu poput Georgea Busha?

Sunčanog listopadnog popodneva pod krošnjama hrastova u gradiću s tri stanovnika sjetio sam se u petak navečer, čitajući vijest da je u svome domu u Austinu, u sedamdeset osmoj godini, od raka grla umro Jerry Jeff Walker, autor poznatog hita “Mr Bojangles”. Slučajno, prošlo je točno šesnaest godina. Ponovno su predsjednički izbori, a na njima se za svoj drugi mandat bori Donald Trump, jedan prema kojemu Bush mlađi djeluje kao intelektualni i moralni kolos nadaren svim najboljim državničkim vrlinama. Ankete možda nisu na Trumpovoj strani, ali političari upozoravaju da bi mogao iznenaditi. Mislim da se na tako nešto nikada neću naviknuti. Umrijet ću, a neću shvatiti zašto dobri ljudi glasaju za ološ.