ANTE TOMIĆ - Sasvim suprotno od slučajeva kad je krivac liječnik, oko sestre se ne podiže zid šutnje



Ante Tomić, kolumna za ''Jutarnji list''

Opazili ste kako je u nas teško dokazati da je liječnik nešto pogriješio. Dogodi li se negdje da je cijenjeni specijalist u brzini nešto stravično previdio, postavio krivu dijagnozu i nekome, na primjer, odrezao zdravu nogu, proći će godine, čak i desetljeća u rasvjetljavanju ove nesreće. Sve će se tromo i bezvoljno istraživati, osnivat će se povjerenstva, ispitivati svjedoci, pozivati vještaci, tražiti druga i treća i četvrta mišljenja. Spis će beskrajno putovati od policije do Državnog odvjetništva prije nego krene šetnja na sudovima.

Beskrajne će kilometre pacijent skakutati na onoj preostaloj nozi dugačkim hodnicima Općinskog, Županijskog, Vrhovnog i Ustavnog suda, naprijed, natrag, ukrug i nasumično. Promijenit će nesretnik šesnaest proteza od nehrđajućeg čelika prije nego Republika Hrvatska, Bog je blagoslovio, donese pravomoćno rješenje da se u njegovom slučaju ne zna tko je kriv. Ili se možda i zna, ali je nastupila zastara. U jednu riječ, pojeo vuk magare.

Spora su, mučna i obično jalova ovdje dokazivanja da neki liječnik nije valjano radio svoj posao, upalo vam je to u oko, ako ne prije, a onda svakako u srijedu, kad je u Županijskoj bolnici u Čakovcu muškarac na dijalizi umro od višestrukog zatajenja organa nakon što su mu u venu, umjesto fiziološke otopine, greškom ubrizgali medicinski benzin. Neobično, još se isto popodne, izvan svake sumnje, znalo čija je to greška. Bez istražnog povjerenstva, bez svjedoka i vještaka, drugih i trećih mišljenja, mimo policije, Državnog odvjetništva, Županijskog i Vrhovnog suda, sve se lijepo razjasnilo dok si rekao keks. Ministar zdravstva Vili Beroš izašao je pred kamere i trijumfalno objavio da je slučaj riješen.

Kriva je medicinska sestra.

Medicinsku sestru, vidite, bolnica neće solidarno zaštititi. Sasvim suprotno od slučajeva kad je krivac liječnik, oko sestre se ne podiže zid šutnje. Nitko ne odugovlači, godinama i desetljećima mulja, laže, krivotvori i pravi se glup. Zbog jedne žene sa srednjom stručnom spremom nitko neće čak ni uobičajeno kenjati kako je svatko nevin dok mu se ne dokaže suprotno. Nju se osudi po kratkom postupku, brže nego na Bleiburgu. Zaposlenica čakovečke Županijske bolnice možda se upravo zato i slomila i kroz jecaje priznala da je užasno pogriješila, jer je znala da se šefovi neće zauzeti za nju, a možda je, tko će znati, jednostavno moralnija od uglednijih i bolje plaćenih kolega s fakultetskom diplomom.

Što god bilo, čitajući o njezinom zločinu ne ispunjava vas gnjev. Prije osjetite sažaljenje nad mladom ženom koja je iscrpljena, na kraju jedne dugačke i stresne smjene pod zaštitnom maskom i vizirom, u jednom nesmotrenom malom trenutku, u jednoj glupoj stotinki sekunde uzela krivu tekućinu s kolica. Umjesto da krvožedno žudite da se ona kazni, razmišljate kako je strašan njezin posao, kako ona mora imati vrline kojima vi oskudijevate, slonovski je strpljiva, mravlji vrijedna, anđeoski suosjećajna i, čudesnije od ičega, umije nekako suspregnuti gađenje od govnavih pelena, krvavih plahti i gnojnih zavoja. Čakovečka vas tragedija neočekivano, tajanstvenim, vijugavim putem odvede na nabrajanje razloga zašto volite medicinske sestre.

Njih je zaista teško ne voljeti. Ako ste se ikada zatekli u bolnici, na onoj specijalnoj postelji s ukoso podignutim uzglavljem, s kriminalističkim romanom i tetrapakom soka od ribiza na noćnom ormariću, gušeći se u suzama od muke što će biti s vama, znate kako su liječnici često samodopadni šupci. Smisao je njihovih jutarnjih vizita, čini vam se, samo da bi se pravili važni. Ohole sveznalice otresito, kratko i neodređeno odgovaraju ili čak potpuno ignoriraju vaša pitanja jer ih uzbuđuje moć koju imaju nad vama. Jedini tko vas u tim jadnim tjeskobnim trenucima razumije, jedine tješiteljice, brižne i drage, jedini koga na čitavom svijetu imate su vaše bolničke majke, sestre i kćeri, žene u svjetloplavim keceljama.

Zbog toga navijate da autoriteti budu blagi prema čakovečkoj medicinskoj sestri, pa i ako je ne poznajete. Zbog svih onih prekrasnih žena koje su vama ili nekome vašem spretno mijenjale pelene, plahte i zavoje, a sve za pet, šest hiljada mjesečno i gdjekoju bombonijeru i paketić kave od zahvalnih pacijenata, ne želite da slučaj završi neugodnije nego što bi završio da se sudi nekom liječniku, cijenjenom specijalistu koji je pacijentu, ups, odrezao zdravu nogu.

Napokon, tu je i praktičan, sebičan razlog zbog kojega valja izbjegavati okrutno kažnjavanje. Medicinskih sestara nemamo previše. Greške se i događaju jer ih u bolnicama nedostaje, jer je šačica njih premorena dugačkim i stresnim smjenama, pod maskama i vizirima, u pregrijanim kombinezonima. Njemačke vlasti s pravom trebaju biti stroge ako koja sestra uzme krivu tekućinu s kolica. Radni uvjeti u njihovim bolnicama mnogo su ugodniji. Osoblja ima dovoljno, hiljade i hiljade vrijednih djevojaka zaposlili su jedva što su one završile hrvatske, srpske, bugarske ili poljske srednje medicinske škole.

Nijemci, dapače, sebi mogu dopustiti i luksuz da tvrde kako je koronavirus izmišljotina. Liječnika, sestara, bolničkih postelja, respiratora i bistre pileće juhe bit će i za antivakserske budale koje vjeruju da Bill Gates nema drugog posla nego gledati što oni rade. Ovdje u nas, s druge strane, valja biti oprezniji ako ne želite završiti napušteni na bolničkom parkiralištu, pod sivomaslinastim šatorom Civilne zaštite, s Tonyjem Cetinskim na poljskom ležaju lijevo i Karolinom Vidović Krišto desno od vas.