BORIS DEŽULOVIĆ - Ruski psiho



Piše: Boris Dežulović, kolumna za tjednik ''Novosti'', 18.10.2020.

Prije desetak godina svijet je obišla šokantna priča iz ruskog Nižnjeg Novgoroda, gdje je policija u jednoj kući u predgrađu pronašla dvadeset šest mumificiranih tijela mrtvih djevojčica odjevenih poput lutaka.

Šok je bio još i veći kad se doznalo da je vlasnik kuće Anatolij Jurjevič Moskvin, ugledni ruski filolog, lingvist i povjesničar, dobro poznat u akademskim krugovima kao profesor na Sveučilištu u Nižnjem Novgorodu. Ispostavilo se da je profesor na grobljima otkopavao dječja tijela, pa ih u garaži sušio, punio spužvom i umatao udove trakom, stavljajući im na kraju perike i nanoseći maske od voska premazane lakom za nokte. Potom bi svoje ‘lutke’ odijevao u dječju odjeću i postavljao na trosjed i fotelje, organizirajući im ‘čajanke’ i pjevajući dječje pjesme.

Anatolij Moskvin, ukratko, poremećeni je psihopat kakve u psihološkim hororima igra, recimo, Anthony Hopkins. Ekscentrični genij s diplomom čuvenog moskovskog Univerziteta Lomonosov, koji je u kući pored ‘lutaka’ držao šezdeset hiljada knjiga, Moskvin je poliglot koji perfektno govori latinski, grčki i još desetak živih i mrtvih jezika, ali i čudak koji nikad nije bio sa ženom. Još na sveučilištu pridružio se, naime, nekakvom okultnom studentskom kružoku i zavjetovao na celibat. Priča je zaista bila dostojna režije Jonathana Demmea: za sahrane u gradu i okolici, recimo, Moskvin je saznavao obilazeći oblasna groblja pod krinkom istraživanja za monografiju ‘Nekropole Nižnjeg Novgoroda’.

Roditelji nesretnih djevojčica povraćali su dok je novgorodski psihopat na sudu iznosio jezive detalje mumificiranja svojih ‘lutaka’ i smireno govorio kako je to radio ‘s ljubavlju’, tražeći način da ih ‘uskrsne’. Na koncu mu je dijagnosticirana paranoidna shizofrenija i određena mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja, i sve otada Hannibal Lecter iz Nižnjeg Novgoroda iz zatvorenog bolničkog odjela izlazi samo s odvjetnicom, dvaput godišnje, na sudsku procjenu svoga duševnog stanja. Posljednja je trebala biti donesena početkom ovoga ljeta, ali nikakvih vijesti o tome nije bilo mjesecima, sve do prije tjedan dana: kako to obično biva u psihološkim hororima s Anthonyjem Hopkinsom, poremećeni je profesor, izgleda, na kraju završio u Italiji.

Prošle subote svijet je tako obišla šokantna priča iz talijanskog Assisija, gdje je u jednoj zgradi u predgrađu otkriveno mumificirano tijelo dječaka koji je na lokalnom groblju sahranjen još prije petnaest godina. Raspadnuto tijelo – baš poput ‘lutaka’ iz Nižnjeg Novgoroda – bilo je sastavljeno i preparirano pomoću voska i laka, te postavljeno u ležeći položaj, kao da spava.

Šok je bio još i veći kad se doznalo da kuća pripada uglednom profesoru Domenicu Sorrentinu, u akademskim krugovima dobro poznatom predavaču sa Sveučilišta u Napulju, koji je priznao kako je dječakovo tijelo otkopao i osušio, nanio mu preko lica masku od voska i odjenuo u traperice, majicu i tenisice, pa mu organizirao druženja i pjevao pjesme. Profil je savršeno odgovarao Anatoliju Moskvinu, samo što je ovaj put bio s doktoratom čuvenog rimskog sveučilišta La Sapienza, politolog i filozof, poliglot koji jednako perfektno govori latinski, grčki i još nekoliko živih i mrtvih jezika, te – jasno – čudak koji nikad nije bio sa ženom. I ovaj se, prema vlastitim riječima, za te stvari počeo zanimati još kao student, pridruživši se nekakvom okultnom kružoku i zavjetovavši na celibat.

Slučaj, ukratko, nikad lakši u cjelokupnoj povijesti policijske uprave Umbrije. Pa ipak, iako zastrašujuće istog profila kao čudovište iz Nižnjeg Novgoroda, profesor Sorrentino nikad nije završio ni na sudu, ni na obaveznom psihijatrijskom liječenju, a ista ona zapadna javnost – koja je užasnuta čitala vijesti o poremećenom ruskom psihopatu i jezive detalje o prepariranju djevojčica – napuljskom je psihopatu sada oduševljeno klicala: hiljade građana pridružilo mu se tako prošle subote na ‘čajanki’, pjevajući pjesme oko mumificiranog dječakovog tijela. Čak je i dječakova majka izjavila kako je ‘presretna što je grobnica njenog sina otvorena’!

Kako je to moguće? Što se, zaboga, u međuvremenu dogodilo s našom poremećenom civilizacijom?

Kako se i sam kao detektiv amater pomalo bavim takvim stvarima, malo sam kopao po sudskim arhivima, zbrojio dva i dva i riješio slučaj. Ispalo je, naime, kako je zgrada u predgrađu Assisija, u kojoj je otkriveno dječakovo preparirano tijelo, zapravo crkva svetog Franje Asiškog: psihopat sa Sveučilišta u Napulju Domenico Sorrentino u stvari je ordinarij i nadbiskup Assisija, koji se – shvatili ste sad i vi – još kao student zaredio i zavjetovao na celibat.

Tijelo koje je nadbiskup dao iskopati i preparirati pripada pak Carlu Acutisu, rano preminulom pobožnom dječaku koji je za Crkvu izrađivao internetske stranice, širio društvenim mrežama evanđelje i postao poznat kao ‘Božji influencer’. Ono otkriće prošle subote bilo je u stvari svečano otkrivanje staklenog sarkofaga s njegovim tijelom, a ‘čajanka’ u crkvi svetog Franje bila je misa na kojoj je Carlo proglašen – blaženim. Jezivo isto kao Moskvin, koji je djevojčice ‘uskrsavao s ljubavlju’, i nadbiskup Sorrentino smireno je na televiziji objasnio kako je ‘dječak uskrsnuo’, a ‘njegovo raspadnuto tijelo sastavljeno je uz pomoć umjetnosti i ljubavi’!

Uz istu takvu ‘pomoć umjetnosti i ljubavi’, uostalom, u poznatom i neobično istom slučaju iz 2015. pljačkaši grobova sastavili su tijelo onog nesretnika što su ga na gradskom groblju u Padovi iskopali još prije pedeset godina i osušili valjda u nekoj garaži u predgrađu, dotjerujući mu lice maskom od poliuretana i našminkavši uz pomoć profesionalne kazališne vizažistice iz Trevisa. Pa kad im ni to nije bilo dosta, ispilali su mu desnu ruku, čiji su ostaci kasnije otkriveni razbacani po cijeloj južnoj Europi, od predgrađa Padove do predgrađa Zagreba.

Slučaj će dospjeti na naslovne stranice hrvatskih novina prije tri godine, kad beskrupulozni pljačkaši grobova dovezu tijelo nesretnog starca u Hrvatsku. Iz nekog razloga, međutim, neće ih tamo čekati ni policija, ni psihijatrija, ni državni odvjetnik s člankom 332. točka 2. Kaznenog zakona, koji za onoga tko ‘iskopa, ošteti, uništi ili premjesti tijelo ili dio tijela umrle osobe’ predviđa kaznu zatvora do dvije godine. Iz nekog razloga, u Zagrebu će ih čekati sama predsjednica Republike Hrvatske, zajedno sa stotinu hiljada ljudi štovatelja čudotvornih dijelova desne ruke svetog Leopolda Mandića, koji će satima stajati u redu da konačno dotaknu stakleni sarkofag s cijelom jezivo mumificiranom poliuretanskom ‘lutkom’ hrvatskog sveca.

Umjesto njih, članak 332. Kaznenog zakona i dvije godine zatvora čekat će, recimo, pljačkaše groba u Suhopolju kraj Virovitice, koji su baš nekako tih dana na mjesnom groblju oskvrnuli grob jedne djevojke poginule u saobraćajnoj nesreći. Crne kronike zabilježit će kako je rođak nesretne djevojke zavapio tada novinaru: ‘Kakvi su to ljudi koji prevrću kosti po grobovima, kako se ne boje Boga?’ I još će zabilježiti kako je čak i iskusnim policajcima PU virovitičko-podravske pozlilo kad su otkrili razbacane kosti nesretne djevojke, a na poklopcu lijesa i njenu – otkinutu desnu ruku.

Slučaj, ukratko, nikad lakši u cjelokupnoj povijesti Policijske uprave virovitičko-podravske. Pa ipak, počinitelji do dana današnjeg nisu otkriveni i privedeni pravdi, iako Ulicom kralja Tomislava samo par kilometara zapadno od suhopoljskog groblja stoji u predgrađu Virovitice vidljiva i lijepo označena zgrada župne crkve svetog Leopolda Mandića.

Ja sam pak, hvala na pitanju, zatvorio detektivsku agenciju, otvorio odvjetnički ured u Nižnjem Novgorodu i već preuzeo slučaj Anatolija Jurjeviča Moskvina. Tolja je jako zadovoljan mojom strategijom, sljedeće redovno ročište zakazano je u prosincu, pa računamo da bi već do Božića trebao biti na slobodi i od monsignora Paola Pezzija preuzeti Moskovsku nadbiskupiju, te najkasnije do sljedeće godine u ovo vrijeme u Assisiju predvoditi misu na blagdan Blaženih nižnjenovgorodskih djevojčica.

Do tada, Bog vas sve blagoslovio.