ANTE TOMIĆ: Kakav posao - evidentičar roditeljskih uplata u vrtiću! Teško je kazati je li zapošljavanje u državnim i javnim službama besramnije ili gluplje...



Ante Tomić, kolumna za ''Slobodnu Dalmaciju'', 4.11.2020.

Tri zagonetke ljudskom će rodu zauvijek ostati neodgovorene: postoji li Bog, ima li života nakon smrti i, najveća od svih, šta radi Petar Škorić na čelu Županijske uprave za ceste? Pogledate li mu životopis, Petar Škorić u Županijskoj upravi za ceste je kvalificiran možda samo za jedan posao, da mu dadu jedan mali kist i kanticu bijele boje da napravi duplu isprekidanu crtu između Konjskog i Dugobaba.

Čudna su zanimanja stranačkih osoba, nevjerojatni su naslovi na njihovim posjetnicama. Jedan od nevjerojatnijih ukazao se prije nekoliko dana u natječaju Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, raspisanom, razumno je pretpostaviti, za nekoga unaprijed poznatog, namještenog za konkretnu glupu kćer ili nesposobnog nećaka stanovitog muškarca na visokom položaju.

POSAO NA NEODREĐENO

Ako vam je to možda promaklo, pripremite se na najgore. Ako ste na nogama, molim vas, sjednite, a ako ste slabijih živaca, jednostavno prestanite čitati. Dakle, posao se zove evidentičar roditeljskih uplata u vrtiću Marjan. Na neodređeno, s rokom kušnje od šezdeset dana traži se netko pouzdan da utvrdi jesu li sve uplatnice na broju, da se nije koji mali nevaljalac predškolske dobi džabe ubacio i neovlašteno se igra Lego kockama, Barbie lutkama i Transformerima.

Netko prosječno informatički pismen, na jednostavnom i široko dostupnom alatu kao što je Microsoft Excel, taj bi posao znao napraviti za petnaest minuta. Dopustimo da stranačkom degeneriku treba nešto više, na primjer, pola sata. Ako mjesec ima dvadeset dva radna dana, sto sedamdeset šest radnih sati, deset hiljada i petsto šezdeset minuta, preostaje čitavih deset hiljada i petsto trideset minuta u kojima bi glupa kćer ili nesposobni nećak stanovitog muškarca na visokom položaju bili potpuno beskorisni.

Evidentičar roditeljskih uplata stigao bi, pored svojih redovnih obaveza, naučiti dva strana jezika, uzgojiti savršeno bonsai stablo, napredovati do šahovskog velemajstora i napisati ratni put generala Ljube Ćesića u formi junačkog epa s pet pjevanja i dvanaest hiljada deseteračkih stihova.

Teško je kazati je li to besramnije ili gluplje. Državne i javne službe postoje samo da bi zaposlile još državnih i javnih službenika sa stranačkom legitimacijom. Samosvrhovita kasta uhljeba u ministarstvima, agencijama, gradovima i općinama, u upravama vodovoda, šuma, željeznica i cesta, savršeno je ravnodušna za javno dobro.

MRAČNO RAZDOBLJE

Boli je dupe, da ne kažemo štogod prostije, za zajednički interes, za budućnost društva i države, kad izmišlja poslove poput evidentičara roditeljskih uplata u splitskom vrtiću, ili kad, kao Milan Bandić, najavljuje zapošljavanje još sto pedeset ljudi u zagrebačkoj gradskoj administraciji, a sve to u trenutku kad privatni poslodavci masovno propadaju, otpuštaju radnike i režu plaće, kad prema nama zlokobno tutnji jedno dugo, mračno i studeno doba, ekonomska megakriza iz koje se razvijene zemlje, po optimističnim najavama, neće oporaviti za pet godina, a nerazvijene, među kojima je i Lijepa naša, u iduća tri naraštaja.

Pa i da je drugo vrijeme i drugi prostor, takvo bi ponašanje smatrali besramnim i glupim. Da ima na punoj plaći nekoliko hiljada stranačkih degenerika s naslovom evidentičara roditeljskih uplata u vrtićima, i Kraljevina Norveška bi vjerojatno bankrotirala.

Državni proračun naftom prebogatog Kuvajta bi se učas slomio da zapošljavaju kao Milan Bandić. Kuvajtski emir Nawaf Al-Ahmad Al-Džabir Al-Sabah pao bi na koljena i očajno zavikao: “Milane, brate, stani, propadosmo!” A Škorića da i ne spominjemo. Charles, princ od Walesa, koji nema ni jednog jedinog dana radnog staža, koji sedamdeset i jednu godinu samo čeka da mu mama umre pa da počne nešto raditi, čisto bi se zgrozio kako je Petar Škorić besposlen.