Boris Dežulović, kolumna za portal N1, 15.12.2020.
„Kažu da ono što nije zabilježeno, kao da se nije ni dogodilo“, rekao je ministar vanjskih poslova Goran Grlić Radman predstavljajući u studiju Hanza TV-a projekt Jutarnjeg lista i Hanza Medije, monografiju hrvatskog predsjedanja Vijećem Europske unije pod uzbudljivim naslovom „Snažna Europa u svijetu punom izazova“. I teško da se moglo kraće i preciznije.
Teško, eto, da se moglo kraće i preciznije opisati šest mjeseci historijskog hrvatskog mandata na čelu slavne Europske unije: tko bi se danas uopće sjećao da je Hrvatska predsjedala Vijećem Unije, da nije iza tog povijesnog mandata ostala u salonima boljih hrvatskih kuća, na bidermajer stoliću u Ministarstvu vanjskih poslova i u Plenkovićevu frizerskom salonu u Martićevoj nehajno odložena luksuzna monografija „Snažna Europa u svijetu punim izazova“? Da li bi se ikad dogodilo, da li bi Hrvatska ikad, a kamoli od siječnja do lipnja 2020. bila predsjedavajuća Vijeća Europske unije, da to nije zabilježeno u monografiji Jutarnjeg lista i Hanza Medije?
Da nije, eto, toga, kako se ono reče, da: hvalevrijednog projekta, ostao bi veličanstveni trijumf hrvatske politike posve zaboravljen u onom mračnom tavanu u kojega nitko nikad ne zalazi, i u kojemu ćemo ostatak povijesti zaključanu držati strašnu 2020. godinu. Ostalo bi na koncu tek pitanje za milijun kuna – koja država je prvu polovicu davne 2020. predsjedala Europskom unijom? a) San Marino, b) Wisconsin, c) Hrvatska, d) Narnija. „Kako ste za boga miloga znali?“, pitat će onda šokirani voditelj engleskog Milijunaša, a pobjednik, jedan mali lumen iz Birminghama, odgovorit će kako mu je otac jednom davno preko britanskog sindikata željezničara na rate kupio monografiju „Snažna Europa u svijetu punom izazova“, koju je kao klinac često listao, očaran gledajući velike slike Dubravke Šuice.
Koliko sam shvatio, sponzor ovoga – opet sam zaboravio, da, hvalevrijednog – projekta, jest proračun Republike Hrvatske, odnosno Hrvatska elektroprivreda, mada je ostalo mrvu nejasno zašto su u Hanza Mediji uopće tražili sponzora. Monografija o predsjedanju Hrvatske Vijećem EU čisti je, što bi rekli, izdavački zicer: to će ići kao halva, policija i covid redari zavodit će red u golemim gužvama pred knjižarama, vrištat će domaćice, časne sestre i studentice politologije gurajući se oko stola na kojemu će Andrej Plenković i ministar Radman potpisivati monografiju. Urednik SUMO edicije u njemačkom monografskom gigantu Taschenu, čulo se, dobio otkaz istog trenutka kad je The New York Review of Books objavio ekstatičnu recenziju „Snažne Europe u svijetu punom izazova“, „fascinantnog i uzbudljivog trilera o jednom mandatu za koje čitatelj poželi da nikad ne završi“.
„Kažu da ono što nije zabilježeno, kao da se nije ni dogodilo.“ Lako je bilo velikima: Njemačka je predsjedala Unijom kad je ono 1967. ustanovljena jedinstvena Europska ekonomska zajednica, Francuska 1979., kad je ustanovljen Europski parlament, Ujedinjeno Kraljevstvo dopala je 1992., kad je potpisan slavni sporazum u Maastrichtu, Nizozemsku 1997., kad je donesena slavna Agenda 2000., strategija za sljedeće stoljeće, a Španjolska je predsjedala 2002., kad je uveden euro. A kad su kurva historija i pokvareni kurvin sin život predsjedanje Europskom unijom namjestili Hrvatskoj? U prvu polovicu 2020., u vrijeme svjetske pandemije covida-19, planetarne karantene i najveće globalne krize od Drugog svjetskog rata!
Lako što nitko ne bi pamtio hrvatsko predsjedanje: da nije monografije „Snažna Europa u svijetu punom izazova“, nitko ne bi pamtio ni 2020. godinu.
„Svijet pun izazova“. Gotovo pune dvije godine su trebale, dva propala natječaja, tri stotine prijedloga iz užeg izbora odbijeno je prije nego su Vladini politički marketinženjeri na zatvorenom brainstormingu konačno izabrali slogan predsjedavajućeg mandata, „Snažna Europa u svijetu punom izazova“. Ni Coca-cola ne bi bolje: divlja vožnja čekala je snažnu Europu u hrvatskom mandatu punom izazova, razlike u okusu poljske i talijanske Nutelle, rasprava o Provedbenoj uredbi Europske komisije broj 1333/22011 o dopuštenoj debljini poprečnog presjeka ploda banane i standardizacija električne vodljivosti cvjetnog meda na 0,8 mikrosiemensa po centimetru. Siromah Henry Kissinger htio se ubiti što se nije rodio četrdesetak godina kasnije – toliko je uzbudljiva Europa bila kad je Hrvatska saznala da je 2020. čeka historijski mandat.
A onda su je, spremnu za izazove poput Japana pred Olimpijadu, iza ugla dočekali izbjeglice, teroristi, klimatske katastrofe, Brexit, ekstremna desnica, kineska ekspanzija, ruski hakeri, lažne vijesti i Donald Trump u terminalnoj fazi, pa onda i kuga, kolera, covid-19, karantena, policijski sat i kraj svijeta. Cijeli svoj historijski mandat Hrvatska provela u sobici s laptopom, na Skypeu i Zoomu, kao da snažni Savez Gnomova vodi svijetom punom Nemrtvih, a ne snažnu Europu svijetom punim izazova.
Otpala je tako na kraju i otkazana čak i historijska konferencija „Budućnost Europe“, za koju se premijer Plenković pred ogledalom pripremao punu godinu dana, veličanstveni Zagrebački summit o kojemu se u stoljećima pred nama trebalo pisati u rubrikama „dogodilo se na današnji dan“, jedan od onih događaja koji ostanu u kolektivnom pamćenju. „Gdje si bio onoga dana kad je Andrej Plenković u Zagrebu otvorio konferenciju ‘Budućnost Europe’?“
Još početkom ožujka hrvatski se premijer u Bruxellesu hvalio predsjednici Europske komisije Ursuli von der Leyen kako je „Hrvatska uspjela reafirmirati politiku proširenja EU“, a već sutradan koronavirus je poput Vizigota i Ostrogota poharao Europu, i slavna predsjedajuća Hrvatska, Predziđe Reafirmacije Politike Proširenja Europske Unije, zaboravljena je kao deseta godišnjica braka. Toliko temeljito zaboravljena da sam na hrvatsko predsjedanje – i to u tekstu u kojem pišem upravo o tom povijesnom mandatu! – ja, recimo, zaboravio već do kraja ove rečenice.
O čemu sam ono pričao? Da, hrvatski mandat na čelu EU.
Kad je konačno 1. srpnja 2020. Njemačka trebala preuzeti predsjedanje Vijećem EU, nitko u Bruxellesu nije se mogao sjetiti kod koga je uopće mandat. Svugdje su ga tražili, prevrnuli cijelu Europu, tražili čak i po Turskoj i Izraelu – očajni na kraju pogledali i tamo iza Rumunjske, da nije slučajno nekome upao u Moldaviju – ali mandat kao da je u zemlju propao. Jedan je onda, kažu, oprezno pitao nije li ono Kroejša jednom bila predsjedavajuća, pa ga svi zajebavali mjesec dana. Kao prvo, objasnili mu sažaljivo, nije Kroejša nego Koreja, a kao drugo, Koreja nije u Europskoj uniji.
Tako je, eto, na koncu izgledalo predsjedanje Hrvatske slavnom Europskom unijom. Da nije onoga, no, na vrh jezika mi je, da: hvalevrijednog projekta Jutarnjeg lista i Hanza Medije, ni sam se Plenković ne bi sjetio hrvatskog mandata. „Vi, vragovi novinarski“, tobož prijeteći isukao je kažiprst dobro raspoloženi premijer, „što sve nećete iskopati!“
Nabrojali tako vrijedni urednici luksuzne monografije sve fantastične uspjehe hrvatske diplomacije u njenom povijesnom mandatu, odštampali sve govore hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu, dodali i integralne stenograme svih multilateralnih sastanaka, uglavili velike fotografije u boji ondašnje ministrice vanjskih poslova Marije Pejčinović Burić i premijera Plenkovića s Angelom Merkel, široko rastegli predgovor ministra vanjskih poslova Gorana Grlića Radmana, stavili na kraju i zahvalu i sadržaj i indeks imena i impressum, i došli do osme stranice.
„Šta ćemo sad?“, pitao je grafički urednik, baš kao Batman kad je ono s jednog od dva kakanjska nebodera skočio na drugi.
„Snažna Europa u svijetu punom izazova“?! Napraviti o šestomjesečnom predsjedanju Hrvatske Vijećem EU uopće ikakvu knjigu deblju od uputstva za upotrebu sjeckalice za nokte, a kamoli veliku, debelu monografiju – to je, gospodo, izazov!
