Viktor Ivančić, kolumna za tjednik ''Novosti'', 12.12.2020.
Drage Hrvatice i Hrvati, poštovani građani,
ovom prilikom izražavam iskreno žaljenje zbog tragičnih zdravstvenih prilika u zemlji i nesreće koja vam je nanesena, a za što odgovornost snosimo isključivo ja i vlada kojom rukovodim. Stotine i stotine života bili bi spašeni, tisuće oboljelih danas bi bili zdravi da ja i pripadnici vlade kojoj sam na čelu, kao i članovi Nacionalnog stožera civilne zaštite, nismo bahato ignorirali apele eminentnih medicinskih stručnjaka, cijele jedne armije znanstvenika i liječnika koji su nas pravovremeno, uporno i krajnje dobronamjerno upozoravali kako će se u slučaju da ne proglasimo rigoroznije mjere protiv širenja epidemije dogoditi katastrofa.
Mjere nismo proglasili, s nevjerojatnom arogancijom oglušili smo se o njihove zahtjeve, iako su nas praktički kumili i molili da prestanemo biti indolentni, i katastrofa se zaista dogodila: naš zdravstveni sustav puca po svim šavovima, u bolnicama vladaju kaos, očaj i nestašice, zdravstveni radnici padaju s nogu od umora i nervnih slomova, pacijente smještamo u šatore, kontejnere i sportske dvorane, a Hrvatska je po broju zaraženih i umrlih na vodećem mjestu u Europi i među vodećima u svijetu.
Isključivo zahvaljujući našim neodgovornim postupcima i odlukama – a tu iznad svega mislim na sebe, sve ministre u mojoj vladi i članove Stožera kao paramedicinske ekspoziture izvršne vlasti – Hrvatska je danas suočena s morem leševa i sasvim smo blizu toga da napunimo vagon mrtvih dnevno. Za njih nećemo organizirati kolone sjećanja, niti im iskazivati pijetet i veličati njihovu žrtvu kroz bilo kakve druge forme obrednih hipokrizija. Nećemo polagati vijence i paliti svijeće, neće tuliti vojna limena glazba, nećemo se fotografirati uz nadgrobne spomenike da bi prikupljali domoljubne emocije, jer znatan broj tih smrti ide direktno na našu dušu.
Potpuno sam svjestan činjenice da je grijeh koji smo počinili prema ovoj zemlji i ovome narodu suštinski neoprostiv i da bi se u drugačijim okolnostima drugačije apsolvirao i problem naše odgovornosti. U krivično-pravnom smislu, primjerice, moglo bi biti govora o masovnom ubojstvu ili o u nas omraženom udruženom zločinačkom pothvatu. No ja i moji najbliži suradnici, kao što i sami znate, zaštićeni smo gromobranom demokratskog legitimiteta, činjenica da smo proizvod izborne volje građana čini nas intaktnima. Mi smo politička bića što su zbog političkih krimena podložna jedino političkom sankcioniranju, čak i kad su radi tih krimena prebukirane mrtvačnice.
Stoga, sve što u ovim strašnim trenucima mogu učiniti jest da se iskreno pokajem, da priznam katastrofalne posljedice naših promašaja i izjavim kako me peče savjest zbog žrtava uzrokovanih pogrešnim prioritetima kojih smo se, usprkos upozorenjima, tvrdokorno držali. Najdublje vam se ispričavam!
Drage Hrvatice i Hrvati, poštovani građani,
naročito mi je krivo što smo kroz sve to vrijeme besramno manipulirali podacima, muljali, zavlačili, umanjivali i otvoreno lagali, od tragikomičnih tvrdnji kako "naše mjere daju rezultate", premda je istina bila sasvim suprotna, pa do prozirnoga štimanja bilanci oboljelih preko minimalnog broja testiranja. Žao mi je što sam u Stožer imenovao ljude koji su spremni svoj profesionalni moral zgaziti zbog jeftinih političkih interesa, pa čak i ugroziti ljudske živote za račun obrane digniteta vlasti. Ti su nakaradni kriteriji i bili razlog što sam na čelo rečenoga tijela postavio Davora Božinovića, jer se on odranije bio dokazao sposobnošću da i u bezizlaznim prilikama nesnosno laže: sjetimo se kako je čak i video zapise na kojima naši policajci bezdušno premlaćuju izbjeglice hladno proglašavao odurnom protuhrvatskom propagandom, zbog čega se, s nešto zakašnjenja, također ispričavam.
Posebno izvinjenje dugujem vrhunskim znanstvenicima čije smo stručne kvalitete podlo omalovažavali i bez milosti ih ocrnjivali u medijima, samo zato jer su odbili odreći se svoga znanja i profesionalne časti u korist vladajuće partije, što su istupali u interesu zdravlja ljudi, a ne u interesu stabilnosti vlade kojom rukovodim. Moja odluka da smijenim petoro uglednih članova vladina Znanstvenog savjeta, jer su kritizirali postupke vlasti, vrijedna je jedino prezira i ispunja me stidom. Isto važi i za kasniji šupački pokušaj da se ta autokratska gesta lažno opovrgne i relativizira. Sada već čuvenu izjavu genija koji obnaša dužnost predstojnika mog ureda – "Ja sam znanstvenicima zahvalio na suradnji, što nije isto kao zahvaliti se na suradnji!" – smatram činom vrijeđanja javne inteligencije, poduzetim po mome nalogu, i zbog toga vam se ispričavam.
Dužan sam također iskreno i sa žaljenjem naglasiti da naše pogreške – koje je više od tisuću hrvatskih građana platilo glavom, jer oni ne bi umrli da smo slušali apele liječnika i mjere protiv širenja zarazne bolesti proglasili prije barem mjesec dana – nisu proizašle iz najboljih, već iz najgorih namjera. One nisu bile plod neznanja, nesnalaženja ili nesposobnosti, već svjesnog odabira. U izboru između zaštite ekonomije i državnog budžeta s jedne, te zaštite zdravlja naših sunarodnjaka s druge strane, ja i moja vlada opredijelili smo se za ono prvo, a naposljetku uništili i jedno i drugo. Novac nam je bio važniji od ljudi, da bi na kraju ostali i bez ljudi i bez novca. To je bilo bešćutno i za svaku osudu. Molim vas da mi oprostite!
Želim to dodatno naglasiti: zbog para smo puštali da građani obolijevaju i umiru, kao što smo samo zbog para ranije štitili njihovo zdravlje. U proljeće smo oštrim mjerama čistili zemlju od virusa zbog nailazeće turističke sezone i želje da napunimo državni proračun, u ljeto smo stimulirali opuštanje i opću terevenku, vabeći goste, pa sam i ja skakutao po teniskim turnirima uz tisuće posjetitelja, da bi u jesen, kada je covid-19 eksplodirao i broj zaraženih počeo eksponencijalno rasti, odgađali uvođenje oštrijih mjera da ne bismo plaćali naknada iz budžeta vlasnicima zatvorenih radnji i ugostiteljskih objekata.
Goli financijski interes bio je dakle razlog i našem lažnom čovjekoljublju i našoj neljudskosti. To je urodilo tragičnim posljedicama. Nije me sram samo zbog toga što u momentima najgore zdravstvene krize ja i moja vlada nismo bili na visini povijesnog zadatka, već prije svega zato što smo tom zadatku pristupili s niskim pobudama. Ja vam se ispričavam!
Drage Hrvatice i Hrvati, poštovani građani,
svjestan sam da je, nakon svih blamaža i obmana, kucnuo čas za krajnju iskrenost. Kada pogledam istini u oči i vidim tu bijedu koja zuri u mene iz zrcala, uhvati me muka. Poželim da vam obećam kako ćete zajedno s cjepivom dobiti i moju ostavku, uz uvjerenje da bi ovo drugo imalo blagotvorniji učinak na nacionalno zdravlje. Žao mi je što to ne mogu učiniti. Žao mi je što nemam snage priznati svoje greške. Krivo mi je što moja arogantna persona ne poznaje ništa slično osjećaju odgovornosti. Ispričavam se što nisam u stanju niti ispričati se zbog štete što sam je izazvao i nesreće koju sam prouzročio, nego to iz čiste zajebancije čini nekakav provincijski člankopisac, inače potpuni bezveznjak, koji u ovoj priči nije ni luk jeo, ni luk mirisao.
