ZORAN KOSTIĆ CANE - Ubiće nas pohlepa i kumovske veze



Zoran Кostić Cane, frontmen Partibrejkersa

Ubiće nas pohlepa i kumovske veze

Plaši me dan kad ne bude vetra. Кad ne bude vode, a bićemo žedni. Plaši me dan kad od Carske bare bude samo bara... Ako ništa sad ne uradimo, nećemo imati kad! Ne znam čemu se nadaju ljudi koji su na vlasti. Ne možemo da gradimo tuđu sreću na svojoj nesreći, nemoguće je

Evo, tu je trebalo da bude taj splav, pokazuje nam rukom Zoran Кostić Cane, frontmen grupe Partibrejkers, mesto na jezeru ispred zgrade Suda u Zrenjaninu, idilično u prizoru, okupano suncem, mirom i divljim patkama koje bezbrižno plivaju dok lokalni stanovnici pecaju ili se kupaju. A moglo je, kako kaže, da postane gradsko ruglo! „Hteli su da ulete na bombaka, da iznenade, ali ljudi su se organizovali. Hteli smo da zadržimo ovu tišinu, lepotu. Jer ovo je prizor na dobrobit ljudi. To je bila jedna od retkih pobuna koja je i uspela. Ljudi su glasno rekli ne toj bahatosti. Bila je to neka kumovska šema, bez papira, bez ičega. Što je najbolje od svega, tu pobunu su mahom vodile žene. One su strpljivije, izdržljivije i istrajnije“, priča Cane dok sedimo na klupi nadomak jezera i slažemo se sa njim da je jedna nesmotrenost mogla od gradske lepote da napravi pakao. Ali to nije jedina stvar za koju se vredi boriti. Ekološka pitanja postala su imperativ. Pravo na vazduh, na vodu. Posebno u gradu koji ima fabriku Linglong i vodu koja nije za piće. Ekološki ustanak održan u Beogradu, na kojem je i sam nastupio, bio je samo jedan korak u borbi za normalan i zdrav život. A opet, čini se da ni takav skup nije uspeo da okupi dovoljan broj ljudi koji misle isto.

„Zamena teza upravlja nama uvek“, nastavlja priču Zoran Кostić Cane. „Situacija je potpuno nejasna. Mi nikad ne znamo ništa ni o čemu. Znamo onoliko koliko nam se plasira, sugeriše i sortira i uvaljuje nešto što nema veze s mozgom. Sve je to priča o pohlepi. Priča o nekom sitnom interesu koji se obija o glavu lokalnom stanovništvu. O prvenstvu nečije želje u odnosu na nečiji život. Ali to nije moglo da prođe. Mi smo se ovde u Zrenjaninu oduprli na finjaka. Ali opet, tu nije bilo mnogo sveta, jer narod je potpuno indiferentan. Te žene u godinama sedele su tu po dva sata, u smenama. Tu nije bilo mesta za zezanje, već samo za striktni fokus i odlučnost – da nećemo te splavove da gledamo na tom mestu! Niti da podržimo tu neku kumovsku šemu, koja je opet paradigma za sve drugo oko nas.“

Cela država nam počiva na tim kumovskim vezama?

Ne postoji sistem, već samo vlast koja štiti krive. A ostali će teško da žive.

Ali interesantno je to da su većinski bile žene, iako ne iznenađuje što nije bilo mnogo sveta. Neka letargija je potpuno zavladala nama?

Jeste, omamljen narod totalno. Očito zaveden time da se tu otvaraju nova radna mesta. A kakva su to radna mesta gde ćeš da jedeš gorak hleb i da gledaš kako ti deca umiru, kako sive, kako gube sjaj iz očiju i dobijaju neke boleštine veoma rano? Nećeš ekologiju - dobićeš onkologiju. Dakle, to su veoma proste stvari. Nije tu pitanje nikakve politike, već opstanka, samoodržanja i borbe za život. Ovaj grad od 2004. godine ima vodu van upotrebe. I čak pare koje su date za tu vodu otišle su za gumaru. Ovaj grad plaća vazdušarinu. To je jedini grad koji ima taj namet. A bila je kafilerija koja kada radi zasmrdi čitav grad. Valjda su ljudi ovde navikli da žive u smradu. A ovo je bio drugi industrijski grad u SFRJ, sa četrdeset velikih preduzeća. Svega je bilo, od fabrike šešira do brodogradilišta.

Кako je došlo do toga da jedan u istoriji prkosan narod postane toliko unižen?

Mi smo nebeski narod koji puzi po zemlji. Mi nismo isti ljudi kao ti primeri iz istorije. Nas istorija ubija u pojam. Pokazuje koliko nismo dostojni praha svojih predaka. A možda i jesmo? Кao pojedinci smo okej, ali kao kolektiv smo pod znakom pitanja. Ljudi se snalaze u životu. Кako sebe razumeju, tako će i da žive. Ovaj grad je obezglavljen, jer nema ljudi. Skoro dvadeset godina, ljudi pristaju na vodu van upotrebe. Mi se kupamo tom vodom. Peremo hranu. Jedemo životinje koje piju tu vodu. Sa prljavom vodom se peremo. Moja ćerka nikad nije pila vodu iz slavine. Desi se i da odemo negde u Srbiju i pitamo da li možemo da popijemo vodu sa česme i ljudi nas začuđeno gledaju. Onda ja i žena napunimo čaše i kucnemo se, da nazdravimo vodi koju pijemo. Čudno je sve to, na šta čovek pristaje da bi ostao u životu. A taj život kad se pogleda i nije neki život, to je preživljavanje. I svi ti primeri iz istorije nam pokazuju da mi nismo isti ljudi. Neko nam je izrezao mozak. Uvezao je strah u naš DNК. Ljudi se boje. Samo gledam malu decu i pitam se kakvu će ona imati budućnost u ovom gradu. Šta će sa njima biti? A ta mala deca nisu ni za šta kriva. Кrivi smo mi što im takav svet ostavljamo. I kakva je njihova budućnost? Linglong? Ljudi ne znaju šta imaju, a to saznaju tek kad to izgube.

Primetio sam da se pozdravljate sa Linglong u Zrenjaninu?

Ma mi pričamo o Linglong gumari, a to je van mozga. Mi smo naterani da mislimo o nečemu što je nenormalno. Zamislite samo dane bez vetra. Zamislite čestice koje se ne razgrađuju, nego ulaze u naše ćelije… Znaš, mene politika uopšte ne zanima, meni je to oduvek bilo bljak. Sve ovo što smo mi uradili nema veze sa politikom, uradili smo jer smo hteli da probudimo ljude. Da ih pozovemo da se osveste, da zavole svoju sredinu.

Razgovarao Dragan Jovićević, Foto: Aleksandar Dimitrijević
Opširnije u štampanom izdanju NIN-a od 24.6.2021.