Vedrana Rudan, iz intervjua za ''Blic''
Što znači sloboda? Da li rad definira čovjeka ili ga ipak čini robom? Koja je uloga novca u ljudskom životu kad govorimo o slobodi? Koliko je žena slobodna kad jednom rodi? Da li je velika ljubav koja te godinama opsjeda sloboda ili ipak robija? Sigurna sam da je slobodan čovjek samo onaj kome se život ne svodi na borbu za goli opstanak - kaže popularna spisateljica Vedrana Rudan.
Odavno je osvojila više nego brojnu (čitalačku) publiku nizom naslova (“Uho, grlo, nož”, “Kosturi okruga Medison”, “Muškarac u grlu”, “Zemlja krvi i idiota”, “Ples oko sunca”...) od kojih su mnogi prevođeni na engleski, ruski, francuski, italijanski i druge jezike, javnom rečju takođe, beskompromisnošću, britkim, a prijemčivim stilom… Svaka od petnaestak njenih knjiga pobuđivala je veliku pažnju, beležila i beleži visoke tiraže. Ima izuzetno čitan i posećen blog, njeni romani su zaživeli i na scenama u Rijeci, Zagrebu, Beogradu, Varšavi, Londonu, Santa Moniki, Budimpešti.
U svom najnovijem romanu “Doživotna robija” (“Laguna”), kroz priču o glavnoj junakinji Loli, između ostalog piše o odnosu roditelja i dece, slobodi, (ne) mogućoj (ne)zavisnosti… Uzbudljivo, sočno, ne štedeći ni sebe ni druge zaseca do srži utrobe i u središte duše…
U razgovoru za “Blic” govori o pomenutoj, nedavno objavljenoj knjizi, ljubavi, ratu u Ukrajini, (ne)mogućem položaju radnika danas…
Nedavno je medijski veliku pažnju privukla vest da vas je ipak zadesila korona što je rezulturalo time da ste delimično izgubili vid. Kako ste, da li ste rešili problem sa očima?
- Hvala, bolje sam iako još uvijek vidim mnogo slabije nego prije. Doktori koji su mi rekli da pojma nemaju što se dešava s mojim očima kažu da moram biti strpljiva. Drugo mi ne preostaje. Koristim priliku da se preko “Blica” zahvalim zaista mnogobrojnim čitateljima iz Srbije na podršci i dobrim željama. Muž mi je čitao poruke prekrasnih ljudi, a ja sam, kako bi (pretpostavljam) rekli Srbi - gutala knedle.
Nema knjige u kojoj niste beskromisni i oštri, u ovoj ste otvorili svojevrsnu tabu temu: odnos roditelja i dece. Otkud motiv? Kada smo pre nekoliko meseci razgovarali o toj knjizi, tada u najavi, rekli ste “Svaka veza između roditelja i djeteta je najčešće otrovna”…
- „Doživotna robija“ nije knjiga samo o odnosu roditelja i djece. Teško mi je reći kakva je to knjiga. Autobiografska nije. Ljubavna priča i jest i nije. Ona je i krimić. I priča o životu u Jugoslaviji. Ima i seksa i života danas u Hrvatskoj. „Svaka veza između roditelja i djeteta je najčešće otrovna“ je moja stara teza s kojom će se vjerojatno mnogi ljudi složiti, ali nije tema ove knjige. Čini mi se da knjiga govori o pokušaju jedne žene da svoj život drži i zadrži pod kontrolom. Njoj to polazi za rukom onoliko koliko to polazi vama ili meni. Doduše, ona ima veliku prednost u odnosu na prosječnog čovjeka, njoj novac nikad nije bio problem. Ja koja čitav život mislim da se novcem može riješiti gotovo sve, od moje sam junakinje naučila da nije baš tako. O ovoj mi je knjizi teško govoriti jer nikad nešto slično nisam napisala. Ne osjećam se kao autorica, više kao ona koja je zapisivala rečenice koje su joj diktirali čudni junaci i posebno čudna glavna junakinja.
Negde krajem prve trećine majka, na temu muško-ženske ljubavi, govori ćerki koja joj je - u datoj, delikatnoj i konfliktnoj situaciji - uputila opasku da je zaboravila šta je ljubav: ”Svaka bi majka morala kćeri reći istinu ma koliko kćerine uši bile male i gluhe. Ljubav je muka. Ljubav je kompromis. Ljubav je čekanje na muža koji stenje uz ljubavnicu dok ti umiruješ djete koje boli uho. Ljubav je razgovor s ljubavnicom koja ne odustaje jer od njega “želi nešto njegovo”. Ljubav je kad shvatiš da si gubitnica i da onome koga voliš više nego sve na svjetu moraš dati priliku da ode bez osjećaja krivice. Ljubav je znati lagati. Dok rane ne zarastu”. Dakle?
- Što je ljubav pitanje je svih pitanja. Kad si mlad ljubav je drhtaj koji osjetiš kad ti se približi komad čvrstog mesa koje dobro miriše i koje je odlično u krevetu. Kad si u četrdesetima ljubav je ono što osjećaj prema nekome pokraj sebe na koga uvijek možeš računati i kome beskrajno vjeruješ. Ljubav u šezdesetima je osjećaj slobode jer znaš da su iza tebe svi ostvareni i neostvareni snovi i da je vrhunski užitak sa srodnom dušom uživati u lijepom ili ružnom danu bez mržnje, zlobe ili nelagode u srcu. Ljubav u sedamdesetoj je kad još uvijek pokraj tebe mirno diše biće koje će ti donijeti doručak u krevet, kupiti cvijeće, skuhati ručak, dijeliti s tobom svoju penziju bez kukanja nad sudbom kletom koju na ovim našim prostorima dožive svi pošteni ljudi koji žive predugo. Ljubav u osamdesetoj? Možda polaganje cvijeća na grob i prisjećanje na sve prekrasne godine koje si proveo ili provela s onim koji jest umro ali, po meni, ljudi koje volimo ne umiru. Oni ostaju s nama, tješe nas, vole nas, čuju nas, vide nas, grle nas. Ne vjerujem u smrt kad govorim o ljubavi.
Pred kraj knjige u igri je i zločin. Nećemo otkrivati ni koji, ni šta je posredi… Samo, šta je zapravo zločin; rođenje ili smrt/ubistvo ili egocentrizam (roditeljske) ljubavi ili…?
- Vjerujem u zločin iz ljubavi. Mislim da ubojstvo zbog ljubavi nije zločin. Doduše, nekad u životu, nekad i u knjizi, čovjeka ubiješ na pravdi boga, ni krivoga ni dužnoga. Mene jako čudi što baš ni jedan čitatelj, ni jedna čitateljica ove knjige s kojima sam razgovarala nisu skužili da li je zločin u „Doživotnoj robiji“ zločin ili ipak greška. Znam koja mi je bila namjera, ali sad više ni ja ne znam što se zapravo dogodilo.
Na svoj način “Doživotna robija” je i roman o slobodi, između ostalog, konkretnoj, pojedinačnoj, danas i ovde. Otvarate i pitanje da li je danas sloboda moguća bez materijalne sigurnosti? Neretko se može čuti da o moralu možemo razgovarati tek kad je egzistencijalni optimum zadovoljen...
- Potpuno ste u pravu. Kad bih jednom rečenicom morala odgovoriti o čemu sam pisala, odgovor bi bio - o slobodi. Što znači sloboda? Da li rad definira čovjeka ili ga ipak čini robom? Koja je uloga novca u ljudskom životu kad govorimo o slobodi? Koliko je žena slobodna kad jednom rodi? Da li je velika ljubav koja te godinama opsjeda sloboda ili ipak robija? Sigurna sam da je slobodan čovjek samo onaj kome se život ne svodi na borbu za goli opstanak. Oni koji su se izborili za život u kome im egzistencija nije ugrožena trebali bi biti preplavljeni osjećajem slobode. Ipak, najčešće nisu. Mislim da svatko od nas slobodu definira na svoj način. Nekome je krvavi rad i sreća i sloboda, drugome je užas. Na tu temu mogu govoriti samo u svoje ime. Danas se najzad osjećam slobodnom. Ne žudim za ljubavlju, imam je. Ne treba mi milijun dolara, znam da njime ne bih mogla kupiti sreću. Ne analiziram greške iz prošlosti, ne mogu se popraviti. Ne planiram budućnost, prestara sam. Uživam u svakom danu, u svakom udahu i izdahu, duboko osjećam da mi baš današnji dan može biti posljednji. Ne osjećam zbog toga strah, naprotiv, oslobođena sam. Smrti opušteno gledam u oči jer ništa nisam propustila, sve sam si greške oprostila. Možda je sloboda duboka svijest da si zaista smrtan. Kad to shvatiš jedino što ti preostaje je da uživaš u trenutku danas i ovdje. Uživam u trenutku danas i ovdje, ja, najzad slobodna.
Živimo u teškom vremenu. Sve nas dotiče strašan rat u Ukrajini, o čemu ste pisali na svom blogu…
- Najveći ceh plaća Ukrajina koje više nema, to je spaljena zemlja, i Evropa koja je nasjela Americi tko zna po koji put. Kad kažem „Evropa“ mislim na vođe evropskih država od kojih su kreteni svi do jednoga. Cijene rastu do neba, inflacija je zastrašujuća, bogataši će postati još bogatiji, Rusija neće nestati sa lica zemlje, a mi ćemo se tresti od hladnoće i gladi. U ovoj se priči Putin ponaša poput američkih predsjednika u mnogim ratovima koje je Amerika vodila posljednjih desetljeća. Dakle, obrazac nas baš i ne bi trebao čuditi. Mi se na ovim prostorima ipak čudimo jer su afganistanski pejsaži postali evropski. Jezivo je koliko ukrajinski narod pati. Cinici bi rekli, kad na demokratskim izborima izabereš Zelenskog za predsjednika, teško da ćeš doći na zelenu granu. Ja ne vjerujem u demokratske izbore. Zelenskoga je izabrala Amerika. Zapad koji želi „demokratizirati“ Ukrajinu preko leševa njezinih građana za svoj zločin nikad neće odgovarati. Ni Putin za svoj. Male zemlje su uvijek moneta za potkusurivanje. Neke imaju sreće pa ih velesile zaobiđu, Švicarska, Austrija, Monako, ostale gore dok ne izgore i dok veliki iz njih ne izvuku posljednju kap nafte, plina ili nečeg trećeg. Ukrajina nam je jako, jako blizu. Zato je naš užas tako velik, a spoznaja koliko ljudska bića mogu biti bešćutna u nama normalnima izaziva gađenje i bijes. Je li Zemlja zaista zaslužila da njome plaze ovakvi monstrumi kao što smo mi ljudi?
Upravo je minuo Praznik rada, 1. maj. Šta se u aktuelnom društvenom, socijalnom kontekstu na ovim prostorima zapravo slavi na taj dan? Kakva je današnja pozicija, pa i budućnost, čoveka koji bi da živi od svoga rada?
- Na našim prostorima se više ništa ne slavi. Na 1. maj je čitava Hrvatska bila javna kuhinja. Sirotinja je morala u određenom vremenskom roku progutati porciju graha, prije toga odslušati govor jednog od lokalnih razbojnika koji je sirotinji objašnjavao kako im je dobro, a i neka im je. Ovdje običan čovjek koji radi ne može živjeti od svog rada. Stotine tisuća ljudi napustilo je Hrvatsku i potražilo sreću u uređenim državama. Trenutno Hrvatskoj u turizmu nedostaje 32 000 radnika. Čime će ih privući nitko ne zna. Pretpostavljam da se naši političari nadaju kako u „okruženju“ živi sirotinja kojoj je gore nego nama pa će progutati mamac. Ja svima koji planiraju tako nešto poručujem, ostajte tamo gdje jeste, uvijek može gore.
Više u svetu nego ovde, ako je verovati internetu, poneki analitičar skreće pažnju da je činjenica da ma kako i koliko obrazovan i/ili darovit čovek ne može da živi iole pristojnije od svoga rada dok se minimalni procenat enormno dodatno bogati, daleko opasnija i od rata u Ukrajini…
- Broj enormno bogatih raste svugdje u svijetu jer enormno siromašni nemaju snage da bi dizali revoluciju. Rad za bogate ubija boga u njima. Život običnih ljudi danas je rad, rad, rad, rad. Kakva sudbina čeka mlado stvorenje koje u svijet rada ulazi vozeći hranu na biciklu? Što ga čeka? Fakulteti su za bogate ili one koji su u Americi spremni dignuti kredit pa ga onda doživotno isplaćivati. Mladi danas znaju da poštenim radom nikad neće steći ni obrazovanje ni krov nad glavom. Izlaz ne vidim osim u smaku svijeta koji je, ma koliko se mi rugali znanstvenicima, na našem pragu. Poplave, požari, neizdržive temperature, seobe naroda, izbjeglice, ratovi…
Al se nekad dobro živjelo… Mi stari možemo čekati smrt vrteći film o našem sretnom životu. Što će mladi učiniti sa svojim pojma nemam. Nažalost, svijetom upravljaju starci koji sve čine da iza sebe ostave potop. Srećom, ako dočekaju smak svijeta, bujica će ugasiti i njihove živote. Jesmo li, mi mali, mi obični, pogriješili? Gdje smo pogriješili? Zašto smo svoju sudbinu stavili u ruke Marka umjesto Janka? Nisam sigurna da smo imali izbor. Uostalom, svaki novi izbori potvrđuju staru tezu. Iza loših mogu doći samo gori. Kako u Americi tako u Hrvatskoj, Srbiji, Ukrajini… Među mlađom generacijom ljudi primjećujem novi trend. Odustaju od „klasičnog“ rada, povlače se u prirodu, obrađuju zemlju okruženi porodicom i životinjama daleko od mobitela i lešina koje nam sa ekrana šalju poruku kako je samo u robovskom radu naš spas. Ovi koji su pobjegli od svega toga govore da su sretni. Možda je zaista sretan samo čovjek tko ne radi čitav život da bi mogao kupovati stvari koje mu ne trebaju?
