BORIS DEŽULOVIĆ - Cvilež zrelih godina



Boris Dežulović, kolumna za tjednik ''Novosti''

Prije jedanaest godina, sjetit ćete se možda divljeg lahora što je tada uzburkao mulj hrvatske kulturne močvare, Miljenko Jergović usudio se u intervjuu beogradskom tjedniku Vreme usporediti psihološko-literarne kapacitete jednodimenzionalnih likova Tuđmana i Miloševića nasuprot Draže Mihailovića kao "trodimenzionalne ličnosti". Na nezapamćenu blasfemiju skočio je i tadašnji predsjednik Hrvatskog društva pisaca Velimir Visković, ikona hrvatske intelektualne ljevice, spremno se odazvavši na mobilizacijski intervju s urednikom domobranskog Vijenca Andrijom Tunjićem, pa Jergovićev istup nazvao ni manje ni više nego "reafirmacijom četništva u Srbiji", svečano tako otvorivši sezonu lova na tog pisca.

Kad je pak u Jergovićevu obranu ustao Ivan Lovrenović, Visković je u intervjuu Nacionalu nadmoćno pretpostavio da je bila riječ o naručenoj obrani. "Siguran sam da ga je sam Jergović molio da ga Lovrenović zaštiti, da netko drugi odradi polemički posao za njega. To je taj cvilež, posve infantilan, tako nemuževan, s obzirom na njegove već zrele godine."

Na temelju čega je Visković pretpostavio kako je Jergović molio Lovrenovića da "odradi polemički posao za njega"?

Duga priča. Duga, ali zanimljiva.

Miljenko Jergović, koji je u tom trenutku već dobro u petoj deceniju života – "u već zrelim godinama" – nikad, naravno, nije "molio Lovrenovića da ga zaštiti": to je bila Viskovićeva polemička sloboda, pomoću koje je "nemuževnom" književniku nasuprot imao stati vitez Velimir Bata Visković, sav onako muževan i književan. Smisao te polemičke bravure bio je izvrnuti situaciju u kojoj se domobran Velimirek sam kao dragovoljac postrojio u crnokošuljašku rulju s vilama, bakljama i bejzbol palicama, pa je prikazati kao herojski juriš usamljenog borca protiv "reafirmacije četništva" na položaje hordi do zuba naoružanih Jergovićevih prijatelja. Nitko nikad valjda nije bio tako usamljen kao muževni književni komandos Velimir Visković u HDZ-ovoj Hrvatskoj ljeta gospodnjeg 2011., sam protiv reafirmacije četništva u Srbiji.

"To je taj cvilež, posve infantilan, tako nemuževan, s obzirom na njegove već zrele godine." Zgodno se prisjetiti te efektne Viskovićeve rečenice o Jergoviću jedanaest i pol godina kasnije, kopajući po smrdljivim rečenicama što ih je na muljevite obale hrvatske kulturne močvare naplavio divlji lahor koji se nadigao nakon kritike Viskovićevih memoara "O drugima, o sebi". Na posve benignu i zapravo afirmativnu kritiku, koju je u Jutarnjem listu objavila Jadranka Pintarić, muževni se Visković ostrvio na svom Facebooku, priznavši da rečeni tekst niti je čitao, niti namjerava: dovoljan mu je bio tradicionalno suglup naslov Jutarnjeg – "Visković je pun energije. I u osmom desetljeću. Uostalom, mora biti: ima malenu kći na koju je zacijelo jako ponosan" – da hrabro iskoči pred neprijatelja i kritiku ocijeni "udarcem ispod pojasa".

Ovo "udarac ispod pojasa" imalo je, jasno, značiti udarac u zabranjenu zonu, tamo gdje se muškarca ne udara: u njegovu, hm, muževnost.

"Tehnički gledano, rođen sam 1951. pa jesam ušao u osmu deceniju", kaže tako muževni Visković – ne pojašnjavajući dalje što bi točno imalo značiti to "tehnički gledano", i kako bi to "drugačije gledano" mogao biti rođen kasnije – pa nastavlja: "Ali po istoj logici i ta 'kritičarka' je ušla u sedmu deceniju. Ja nju nikad ne bih nazvao ocvalom spisateljicom koja je zašla u kasne godine života. Ne samo zato što sam gentleman; to je civilizacijska norma: nije se u redu rugati ikome zbog godina. I da, ja imam četvero djece, autorica nema nijedno. Vjerojatno je to da nema djece njezin životni izbor i ne namjeravam se rugati tome, poštujem izbor."

Raspizdio se, ukratko, Velimir Bata Visković što je kritičarka uopće spomenula – a uredništvo stavilo u naslov – njegov roditeljski status u "tehnički gledano" visokim godinama, mada i sam u svojoj knjizi svoje roditeljstvo opširno elaborira, i mada se njime razmetljivo hvali po Fejsu: muževnog Batu Viskovića, eto, baš poput neke "ocvale" filmske dive pogodilo je što su mu spomenute godine. I kako naš "gentleman" na to odgovara? Pedantno novinarki broji godine i triput ih provjerava, zadovoljan što je "po istoj logici", jednako valjda "tehnički gledano", i sama u sedmoj deceniji.

Po kojoj su onda drugoj logici i u kojemu drugom smislu oni različiti? Po tome što je on muškarac u osmoj deceniji i ima četvero djece, a ona žena u sedmoj i nema nijedno!

Touché!

Ili, kako bi rekao jedan tehnički stariji polemičar, sjetit ćete ga se možda: "To je taj cvilež, posve infantilan, tako nemuževan, s obzirom na njegove već zrele godine."

Da stvar ipak nema veze s godinama, tehnički stariji gospodin pokazat će već sutradan, iskopavši iz plitkog arhiva – valjda kao dokaz svoga "gentlemanstva" – svoj godinu i pol stari nekrolog progonjenoj velikoj hrvatskoj glumici Miri Furlan. Rečenice koje slijede točno su prepisane iz Viskovićeva teksta.

"Počeo je nesmiljeni progon izdajnice u hrvatskim medijima, nažalost i od kolega/ica koji su ritualnim bacanjem kamena dokazivali lojalnost novom poretku. Vrhunac skarednih napada bio je tekst u Globusu jednog trivijalnog gastroerotičara. Infaman tekst u rangu puno spominjanijih Vještica iz Rija. Sjećam se sjajnog Viktora Ivančića koji je Miru uzeo u obranu izvrsnim novinskim pledoajeom. S tugom priznajem, iako sam želio, nisam tada objavio svoj tekst; možda bi mi ga u Danasu (koji se još držao) i objavili, ali procijenio sam da ne smijem riskirati: moja žena je ostala bez posla u Zagrebu; izložena svakodnevnim anonimnim telefonskim prijetnjama, odlučila je da se s dvoje male djece (od kojih je jedno imalo razvojni problem) skloni kod roditelja u Beograd. Ja sam pak kao Hrvat, pisac hrvatskog jezika, ostao u Zagrebu trajno obilježen od nacionalista kao 'srpski zet'. Da, u takvoj situaciji nisam imao hrabrosti napisati tekst u obranu Mire. I do danas mi je zbog toga žao, iako sam napisao gomilu nekih drugih tekstova, u obranu drugih ljudi, vadeći se za Miru. Laknulo mi je stoga kad je Viktor napisao baš sve o čemu bih i sam pisao."

I eto muževnog ljevičara Velimira Viskovića u zimu 1992., razgnjevljenog zbog "skarednih napada" i "progona izdajnice", srpske nevjeste Mire Furlan – "ne samo zato što je gentleman, već zato što je to civilizacijska norma": nije u redu ikoga proganjati zbog bračnog izbora – i najradije bi sam uletio u tu gomilu i svima im j*bao majku, ali avaj, kao "kao Hrvat, pisac hrvatskog jezika", i sam "srpski zet", naš gentleman "procjenjuje da ne smije riskirati", pa herojski pred sebe istura Viktora Ivančića da "odradi polemički posao za njega", pa rulji s vilama, bakljama i bejzbol palicama "napiše baš sve o čemu bi i sam pisao".

To, eto, ako ste se ikad zapitali na temelju čega je Visković onomad tako lako pretpostavio kako je Jergović molio Lovrenovića da "odradi polemički posao za njega". Što bi se reklo, "to je taj cvilež, posve infantilan, tako nemuževan, s obzirom na njegove već zrele godine".

"Tehnički", naime, "gledano", Velimir Bata Visković te je 1992. dobro u petoj deceniji života, u istoj dakle dobi u kojoj će dvadesetak godina kasnije Miljenko Jergović biti izložen "skarednim napadima" i "progonu izdajnika", a gentleman Visković – "kao Hrvat, pisac hrvatskog jezika" – sveudilj "procjenjujući da ne smije riskirati", iskočiti iza dupeta Viktora Ivančića i uskočiti u prve redove iste rulje što je proganjala Miru Furlan, da onim, kako se zove, "ritualnim bacanjem kamena dokaže lojalnost novom poretku".

Pa onda, punih trideset godina kasnije, zadihan stići na mjesto gdje je onih davnih olovnih dana stajala lomača za Miru Furlan, samo da konstatira kako su se svi odavno razišli. Ili ne samo zbog toga? "Ja nažalost tada nisam napisao tekst u korist Mire, kao ni mnoge velike borkinje za ženska prava, danas tako glasne!", muževno i samoubilački hrabro proziva Bata Visković "danas tako glasne" feministice iz "dobro organiziranih ženskih falangi", iako golema većina njih, ako ne i sve, "tehnički gledano" tada još nije išla ni u školu.

Procijenio, eto, Velimir Bata Visković rizik, ocijenio da konačno ima polemičkog protivnika po svojoj mjeri, ali čak ni sada – čak ni na novinarku u sedmoj deceniji života – ne usuđuje se sam, nego u pomoć zove svoju djecu.

"To je", eto – već ste do sad shvatili – "taj cvilež, posve infantilan, tako nemuževan, s obzirom na njegove već zrele godine".