Biće iz smoga



Teofil Pančić, kolumna za ''Danas''

Izgleda da Aleksandar Vučić, kao ni oni zaduženi da se brinu o njegovom javnom liku, jako ne voli kad ga neko, crtežom (kao, recimo, Predrag Koraksić), rečju (kao, recimo, Boris Dežulović) ili na neki treći način javno dovede u neku simboličku vezu s Adolfom Hitlerom i njegovim, nažalost, prebogatim nasleđem.

To je dobro i za svaku pohvalu. Sigurno ne biste voleli, ako ste pri pameti, da živite u zemlji u kojoj čovek koji se (za sada) pita za sve, a (za sada?) ne odgovara ni za šta, uživa i ponosi se sličnostima i vezama koje podanici i posmatrači uspostavljaju između njega i Hitlera.

To bi, dakle, mogla da bude zdrava polazna osnova neke dobre vladavine. Zašto onda u Vučićevom slučaju to uporno i potpuno izostaje? Zato što on, svesno ili ne, odbija da razume i prihvati osnovni kauzalitet: ako ne želiš da te porede sa tiranima i zlikovcima, nemoj činiti ništa što bi činili, i što su bezbroj puta činili, tirani i zlikovci. Pa i Adolf Hitler, najgori među njima.

Uzmimo samo jedan primer. Adolf Hitler je upravljao Nemačkom onako kako je hteo, nesputan Ustavom i zakonima – koje je prvo ignorisao, a onda promenio ili ukinuo one koji su ga posebno nervirali. Takva behu vremena, ako ste bili diktator niste morali da se pretvarate da ste nešto drugo. Sve dok baš Hitler i još neki nisu toliko ozloglasili diktatore da danas niko više ne želi da ga nazivaju tako (ali će rado koristiti pogodnosti njihovog načina vladanja, ako mu se može).

Drugim rečima, Adolf Hitler nije vladao Nemačkom zato što je bio rajhskancler ili ovo ili ono, nego zato što je bio – Adolf Hitler. Od milošte – Vođa, Firer. Ništa drugo mu nije bilo potrebno, pa je tu demokratsku bižuteriju brzo ostavio za sobom. Valjala mu je za uspon za vlast, nakon čega je postala balast, jer je sadržavala inherentna ograničenja dužine i prirode njegove vladavine, a to je poslednje što takvi likovi i karakteri mogu da istrpe.

Naravno, počinio je Adolf Hitler neuporedivo gora zla od uzurpiranja svih mogućih vlasti i ovlasti, ali da bi ta gora zla uopšte bila moguća, prvo je morao da pređe sve granice koje postavljaju demokratski zakoni, standardi i običaji. I da za to ne bude kažnjen, naprotiv. Ni on, ni oni koji su ga sledili, a čija nepočinstva je organizovao i ohrabrivao. Da je prvi mamlaz koji je hitnuo kamen u izlog jevrejske radnje bio uhapšen i osuđen, a takođe i drugi i treći i svaki sledeći, Aušvic bi bio nemoguć.

Mora da se dogodi mnogo, mnogo toga pre nego što se dogodi Aušvic. S druge strane, ako se sve to dogodi, nemoguće je da se ne dogodi i Aušvic.

Kad je tačno Aleksandar Vučić postao neprikosnoveni vladalac Srbije samim tim što je Aleksandar Vučić? Zapravo, od samog početka: izmislio je vanustavnu funkciju „prvog potpredsednika“ Vlade, a de facto je bio njen predsednik. Malo po malo, postajao je i predsednik svega ostalog. U sledećoj fazi, ako dozvolimo da je bude, više neće morati da bude predsednik ama baš ničega, a ipak će i dalje biti – Aleksandar Vučić. Ne onaj iz lične karte, nego onaj iz studija, recimo, TV Pink.

Onaj koji, pukom svojom rečju izrečenom iz usta jednog nadzakonskog bića, može da legitimizuje i parapolitičke, a potencijalno i parapolicijske ili paravojne odrede nekakvih „lojalista“.

Čime se poslednji ostaci smehotresne rezidue zvane „pravna država“, koji ionako leže zgrčeni na golom betonu, šutiraju čizmom tamo gde najviše boli. A onda se on i njegovi strašno vređaju zato što to nekoga asocira na hitlerizam kao najamblematskiji, najslikovitiji istorijski primer tiranije?

Analogija zaista nije suptilna, ali suptilnost se mora zaslužiti: ona ne sleduje onima koji već i po demokratskim zakonima i pravilima imaju mnogo moći u rukama, a onda im to ne bude dovoljno pa prigrabe još mnogo, mnogo više. Što nikome ne može biti potrebno za nešto korisno i dobro. To je jasno i tu nikakvo prenemaganje ne može zamagliti stvari, čak ni kad je obavijeno gustim i aromatičnim beogradskim smogom.