SVETISLAV BASARA - Grigoriju savetujem da u grupu 300 mladih koji će se žrtvovati za Srbiju kooptira Veljka i Baka Praseta



Piše: Svetislav Basara 

U jučerašnjem broju smo apsolvirali kako stvar sa kolektivnim vlasništvom stoji pred Božjim zakonima, danas ćemo razmotriti kako stvar stoji pred ljudskim zakonodavstvima.

Vrlo loše. Zakonodavstva ovog sveta, uključujući i naše, poznaju samo dve vrste svojine - privatnu i državnu. Posledično narodi - uključujući i „naš“, naprosto nisu ni privatna ni pravna lica, sledstveno ništa ne mogu ni posedovati.

Stvar sasvim drugačije stoji s nacionalnim državama, koje, budući međunarodnopravni subjekti, imaju pravo svojine na teritoriji nad kojom imaju suverenitet.

Sad počinje igranka. Srbija je - pod okolnostima nebitnim za ovu priču - izgubila suverenitet nad Kosovom - daj bože da ga još ima nad stadionom Marakana - ali je Kosovo ostalo „zauvek naše“. Političari (svih boja) zdušno raspiruju tu opštenarodnu iluziju jer zahvaljujući tlapnji da je Kosovo „naše“ u mašti, mnogo toga postaje „njihovo“ u banci. Kužite li, stari moji? Ipak, da ne grešim dušu, ne rade to svi zbog profita, neki to rade iz „ideala“ - mada bi cinik rekao iz tupoumnosti - poput poslovičnog Koštuničinog pobočnika Vladete Jankovića, koji je na nečiju konstataciju da je otcepljenje Kosova politička realnost replicirao ovako: „Mi nismo u situaciji da uvažavamo realnost.“

Ono, međutim, što ne (žele da) znaju jedan doktor književnosti i doktori teologije zna doktor medicine. Vladimir Kostić, predsednik SANU, koji je - gle koincidencije - takođe na televizoru Newsmax Adria rekao - iako nije tako rekao - da Kosovo nije „naše“.

Kostić već godinama govori o neophodnosti raskida sa zaumnim bulažnjenjima i o tome da i ovoliko koliko je sada „naše“ Kosovo nije ekskluzivna svojina parapolitičkih, parapolicijskih i paracrkvenih elita, nego - ako je već „naše“ - vlasništvo svih nas i da bi bilo dobro da svi mi bez buke i besa razmotrimo kakve su štete i koristi po život ako 1. ne poslušamo Vladetu Jankovića, pa obratimo pažnju na realnost i 2. ako razmotrimo kakva će nam biti realnost (hoće li je uopšte biti) ako nastavimo da joj prkosimo i da se kurčimo.

Zvuči razumno, a? Tim gore. Kostićeve (rekao bih namerno) pogrešno interpretirane rečenice izazvale su opštenarodnu moralnu paniku (svih boja). Bio je to, u stvari, još jedan od mnoštva srpskih ustanaka protiv realnosti. Prvi je reagovao predsednik Kozačke skupštine Dačić, koji je Kostića optužio za prezidencijalne ambicije. Potom su se Dačiću pridružili njegovi ljuti protivnici iz opozicije, da bi na kraju profesoru Kostiću, predsedniku SANU, neurologu evropske reputacije, intelektualac kakvih ova zemlja ima samo nekolicinu, Arkanov sin Veljko, uputio sledeći tvit:

„P*čko ćorava... Vladimire, uz dužno poštovanje, sisajte k*rac, p***ketino jedna smrdljiva.“ Aferim! Tako se „ne daje“ Kosovo. U tom smislu Grigoriju savetujem da u grupu 300 mladih ljudi koji će se „žrtvovati za Srbiju“ kooptira i Veljka i Baka Praseta i tada će Kosovo biti zauvek naše i tada carstviju našem neće biti kraja.

SVETISLAV BASARA - Mrkokapić! Grigorije, okani se ćorave politike, proći ćeš kao bos po trnju



Piše: Svetislav Basara

Na drugi dan Božića po beogradskoj čaršiji i mahalama kao šok-bomba odjeknula je vest da je episkop diseldorfski, pangermanski i lužičkosrpki Grigorije, u gostovanju na televizoru Newsmax Adria, najavio da će se skorih dana politički angažovati.

Kako to ovde već biva, usledio je cunami. Polovina ovdašnjih politkoma i politbeslovesnika je Grigorijev politički angažman videla kao konačni silazak Duha Svjatago u Srbiju, druga pak polovina - i ona „leva“ i ona koja Grigorija (ne bez razloga) povezuje sa opozicijom - Grigorijevu je politizaciju doživela kao pojavu Sotone.

Ja izdvajam mišljenje i u tome ne vidim ništa apriori loše, sledstveno svima koji se u grdnom ibreteniju pitaju „šta će pop u politici“ - postavljam kontrapitanje - a šta ćeš ti, mufljuze, u politici? To apriori. Aposteriori, međutim, u Grigorijevom silasku u politički senkrup vidim mnogo toga lošeg.

Krenimo redom. Grigorije je obznanio da „ima plan“. Ja vas, međutim, uveravam da ga nema. Naprosto je osokoljen Amfilohijevom (Pirovom, ubrzo će se to pokazati) pobedom u Crnoj Gori pribegao zloj srpskoj kobi - mimetizmu - i pomislio da bi on to isto i po istom obrascu mogao reprizirati i u Srbiji.

Tu se žestoko zajebao u računu. Pre svega, Krivokapić - sine qua non Amfilohijevog projekta - u Srbiji je odavno na vlasti (bez namere da skorih dana ode); onaj podgorički Krivokapić je Krivokapić pod B, ili čak C.

Pisac hoće da kaže da je „nova“ Grigorijeva Amfilohije-Krivokapić politika „Srbi svi i svugde-uvek-i po svaku cenu- Kosovo je zauvek naše“ - mogla (i to tesno) da prođe u Crnoj Gori, u ambijentu kakve-takve građanske države, ali no pasaran u Srbiji, kojom suvereno gospodari velemajstor takve politike Vučić. Pre nego što pređem u bajagi furioznu završnicu, „poručiću“ Grigoriju isto što sam onomad poručio njegovom koarhijereju i (bivšem?) pobratimu, mitropolitu Porfiriju, doktorima, inače, teologije, Grigorije, adelphi mou en Christou, svako parče zemlje, uključujući tu i Kosovo, pripada njenom Tvorcu, Gospodu Bogu, a ne nekakvim „nama“, ko god „mi“ bili (o tome više u sutrašnjem broju). Što će reći - kad Gospod nekom udeli parče zemlje, kaže se „hvala Bogu“, a kad ga oduzme, nije da je red, nego se MORA reći „Bog dao Bog uzeo, blagosloveno neka je ime Njegovo“. U suprotnom - sve se sunovrati u paganstvo.

Sledi završnica. Kao čestitom čoveku i dragom prijatelju, toplo savetujem Grigoriju da se okane ćorave politike i da se posveti onome što zna da radi jer će u suprotnom proći kao bos po trnju. Evo, gledam u kristalnu kuglu i vidim Informer broj taj i taj, od dana tog i tog (na početku izborne kampanje), a na naslovnici vidim sliku Grigorija kako nasred Slavije - u prisustvu tri svedoka pod prisegom - udarnički guzi kozu. Istovremeno vidim i njegovu braću u Hristu, sinoddžije, kako listaju Informer i crkavaju od smeha. Dalje ne smem ni da gledam.

BORIS DEŽULOVIĆ — 552-764



Piše: Boris Dežulović, kolumna za tjednik ''Novosti'', 19.1.2018. 

Davno prije Yahooa i Googlea bio je telefonski broj 981: ukucali biste ga u tastaturu plastičnog zelenog Iskrinog telefona – na onim starijim, crnim, okrenuli biste ga brojčanikom – nakon čega bi se javila drugarica Služba informacija, koja bi strpljivo saslušala sumanuto neko vaše pitanje: u sumanutijem slučaju koliko je sati u Porto Allegreu ili kad polazi posljednji trajekt iz Vladivostoka za Donghae, a u nekom razumnijem, primjerice, kako se u ‘Majstoru i Margariti’ zvao pas Poncija Pilata.

Kad sam bio mali, Službu informacija smatrao sam – uz astronauta – najuzbudljivijom profesijom na svijetu. Nisam, međutim, sanjao tek kancelariju ispunjenu knjigama, enciklopedijama, rječnicima, pjesničkim antologijama, geografskim kartama, voznim redovima engleskih i sovjetskih željeznica, i velikim crnim telefonom na koji će me nazivati svjetski putnici, puki znatiželjnici i pijanci što se u gostionicama klade kako se zove pas Poncija Pilata u ‘Majstoru i Margariti’: eh da, davno prije Yahooa i Googlea pijanci su se u gostionicama svađali oko toga kako se zove Pilatov pas u ‘Majstoru i Margariti’.

Kad sam bio mali, mislio sam – znao sam – da ni Služba informacija ne zna sve, i da mora postojati posao generalnog direktora OOUR-a Svjetska Pamet, nepoznat neki tajni telefonski broj koji u krajnjoj nuždi, kad nemaju odgovora, nazivaju i same sveznajuće drugarice iz telefona 981. Zamišljao sam pitanja na koja one u svojim leksikonima, atlasima i voznim redovima nemaju odgovora, i broj koji Služba informacija zove u krajnjoj nuždi: taj sam posao, eto, sanjao kad sam bio mali, to sam želio biti kad odrastem.

To ili astronaut.

Kako je i kad točno moj život krenuo ukrivo, đavo će znati, tek na koncu sam, umjesto u pošti ili u svemiru, završio u novinskoj redakciji. Tamo, u nervoznim redakcijama – shvatit ću kasnije – završavaju ljudi sveznanja i svepameti nedovoljne za svoj stol i svoj crni telefon u kancelariji poštanske Službe informacija. Tamo sam, međutim, otkrio i da zaista postoji OOUR Svjetska Pamet, i njegov generalni direktor, i njegov tajni telefonski broj koji u krajnjoj nuždi, kad nemaju odgovora, nazivaju i sami sveznajući redakcijski enciklopedisti. Do danas pamtim taj broj: najprije je bio 552-764, a onda, malo kasnije, 512-357.

Pamtim te brojeve jer je to bilo posljednje što mi je pamtiti uopće trebalo. Sve drugo, sve ostalo pamtio je i zapamtio glas s broja 552-764: otkako sam ga prvi put okrenuo, u ljeto 1988., i vlastiti mi je život u nejasnoj magli.

Eh, da: davno prije Yahooa i Googlea bio je Predrag Lucić.

Ako je književnost u pravu – a samo je književnost u pravu – i ako odlaskom jednog čovjeka zaista skončava cijeli jedan svijet i završava cjelokupna njegova povijest, onda je odlaskom Predraga Lucića završila veličanstvena historija jednog nepojamno ogromnog svijeta, nikad više do kraja istraženog, toliko velikog da su se naši vrtjeli oko njega, svaki u svojoj orbiti. Kurtoazno se u ovakvim prilikama kaže kako je nečijim odlaskom nestao i jedan dobar dio nas, ali ničega kurtoaznog nema kad kažem kako je Predragovim odlaskom zanavijek otišao i jedan golemi dio mene, cijeli zapravo jedan ja: izblijedio je i tiho nestao poput onih slika i ljudi iz fantastičnih filmova o vremenskim putnicima, kad u jednoj od mogućih prošlosti – kako, đavo će znati – u jednom trenutku život krene u nekom potpuno nepredviđenom pravcu, pa u jedinoj sadašnjosti koju imaš iznenada, samo tako, izblijediš i nestaneš.

Uopće se ne zajebavam. Ja se, recimo, dobro sjećam trenutka kad mi je život krenuo ovamo. Cijelog se vlastitog života, najzad, do te 1988. dobro sjećam. Bio je početak ljeta, bio sam apsolvent likovne kulture i povijesti umjetnosti, zaveden novinarstvom i zatočen u uredništvu Omladinske iskre, i bilo je vruće lipanjsko jutro kad je jedan debeli upao u redakciju tražeći da me upozna. Tih je dana, naime, odlazio u vojsku i predložio mi je da zajedno s njegovim prijateljem nastavim raditi satirični prilog Nedjeljne Dalmacije. Debeli je bio Viktor Ivančić, a njegova sam prijatelja upoznao sutradan na kavi na Prokurativama. Izgledao je kao nepoznati brat Gorana Bregovića, kojega obitelj ne poziva na nedjeljne ručkove jer je nezgodan kad popije, pa miješa Captain Beefhearta i Mitra Mirića. Popio je taj tip dupli pelinkovac i dao mi svoj telefonski broj, a ja pojma nisam imao da je to taj mitski tajni telefon, broj koji zoveš kad ne znaš.

Poslijepodne sam nazvao taj broj i prvi put mu rekao da ne znam: ne znam, eto, možemo li to, sami nas dvojica, cijelu jednu novinsku stranicu svakoga tjedna. Koji dan kasnije nazvao sam taj broj i rekao mu da nemam pojma tko je taj Dragiša Pavlović, jebem njega i Dragišu Pavlovića. Još koji dan kasnije nazvao sam taj broj i rekao mu da ne znam valja li išta to što sam napisao. Sutradan – bila je srijeda, 6. srpnja 1988. – nazvao sam taj broj i rekao mu da nemam pojma gdje je buffet Radost. I to je posljednje što pamtim.

Ili barem posljednje što pamtim dobro. Nazivao sam taj broj još bezbroj puta, ali odavno više ne znam što sve nisam znao. Sljedećih trideset godina mi je u izmaglici, iz koje s vremena na vrijeme izrone tek fragmenti krzavih rubova. Zakotrljalo se i otkotrljalo tih trideset godina mahnito brzo, kao u vagon-restoranu poludjeloga vlaka bez kočnica, cijela jedna povijest svijeta odigrala se u njegovim prljavim prozorima prije nego što je na koncu izletio iz tračnica. Za njim, pobacane uz prugu, ostale su samo krhotine.

Bilo ih je lako skupljati i sastavljati dok se javljao broj 552-764, kasnije 512-357, a još kasnije neki mobiteli dugačkih brojeva. Predrag nije bio samo naša Služba informacija – naš privatni Konstantin Porfirogenet, jedini izvor naših životopisa, samo od starog Konstantina pouzdaniji i nama suvremeniji – nego i točan putokaz na svakom raskršću, skretničar japanske preciznosti. I bilo je lako. Naše su biografije bile u sigurnim rukama. U jednom stanu u Omiškoj ulici, ispunjenom knjigama, enciklopedijama, rječnicima, pjesničkim antologijama, geografskim kartama, voznim redovima engleskih i sovjetskih željeznica, i telefonom na koji ćemo ga nazivati svaki put kad se ne budemo mogli sjetiti kad smo se točno i u kojoj gostionici pijani kladili kako se zvao pas Poncija Pilata u ‘Majstoru i Margariti’. I kako se ono uopće zvao.

Onda su došli Yahoo i Google, ali šta znaju Yahoo i Google. Yahoo i Google nemaju točnih odgovora, već samo onih koje želiš. A malo ih želi točne. Još manje ih zna. Predrag je pak bio jedan od takvih, čovjek koji je želio točne odgovore i koji je točne odgovore znao. Nije to Služba informacija. To je broj koji sama Služba informacija zove u krajnjoj nuždi, onoj kad znaš da je odgovor na pitanje točan, ali ne znaš je li točno pitanje. To je bio posao za generalnog direktora. Za Predraga Lucića.

I ako je književnost u pravu – a samo je književnost u pravu – i ako je odlaskom Predraga Lucića završila historija jednog nepojamno ogromnog svijeta, nikad više do kraja istraženog, toliko velikog da su se naši vrtjeli oko njegovog, mi smo u tom praznom kozmosu ostali bez najsjajnije zvijezde, da po njemu glavinjamo i sudaramo se nesigurni u vlastite orbite.

Počet ćemo onda ispočetka: ja ću početi ispočetka, i nastaviti tamo gdje sam stao u jednoj od mogućih prošlosti, ljeta 1988., onoga dana kad je debeli upao u redakciju, onoga jutra kad mi je tip s broja 552-764 rekao kako je siguran da možemo. Sve između – ovih trideset godina u nejasnoj magli – slagat ću kako znam, od odlomljenih fragmenata što nakon Predraga slobodni lebde svemirom, i napraviti od toga svoj privatni mit, jer pouzdanog izvora više nemam. Bit ću u tom nepojamno velikom i praznom kozmosu sakupljač krhotina, služba nepouzdanih informacija.

To ili astronaut.

SVETISLAV BASARA - Razlika između Sera i seronja? Čerčil je sve objasnio



Piše: Svetislav Basara

Deda nastavlja jučerašnju priču kako je bilo. Pre toga, evo najkraće definicije političkog gubitnika - to je čovek koji ne ume da gubi. A evo kako je uspeh definisao Čerčil, a on je kao retko ko bio uspešan u politici. Uspeh - to je sposobnost dobrog podnošenja neuspeha, rekao je ser Vinston. Eto, u tome je razlika između Sera i seronja. Ne bi bilo loše da svi ovo utuvite. Ne odnosi se ovo samo na politiku.

Čitaoci Danasa (tj. oni koji su hteli da znaju) dobro znaju, a radi čitalaca Kurira po stoti put ponavljam - meni se dolazak Vučića i SNS (tim redosledom) na vlast uopšte nije svideo, ne zbog Vučića lično, nego zato što je koncept liberalne demokratije koji sam pritežavao (i nastavljam da pritežavam) dijametralno suprotan konceptu „narodne države“. Iako sam i u to vreme o Tadiću i DS mislio isto što i sada mislim - a to nije ništa dobro - iz lojalnosti prema DS (čiji sam bio „pasivizirani“ član) dva-tri meseca uoči izbora 2012. sam vodio kontrakampanju protiv političke gluposti stoleća - tzv. belih listića, koji su pošto-poto hteli da „kazne“ Tadića, kao što bi sada da „kazne“ Vučića, samo im ne ide od ruke.

I ne samo to. Videvši kuda stvari idu, bio sam se aktivno pridružio Pokretu za preokret Čede Jovanovića, koji se zalagao za prevazilaženje razlika i povratak na Đinđićevu paradigmu. Poziv je - da se Vlasi ne bi dosetili - bio upućen svim (jebenim) strankama, ali u stvari samo DS. Na ručkovima i večerama koje je Čedomir priređivao davačima podrške - vrlo uglednim muškarcima i ženama - ovako sam govorio Čedomiru: „Idi, Čedo, kod Tadića, reci mu da ne sluša Krleta (Nebojša Krstić, a. k. a. krle22, a. k. a. Duboko Krlo) i ostale tutumrake koji ga uljuljkuju u iluziju nepobedivosti, ubedi ga nekako da se presaldumi.“

Svaki sledeći put Čeda bi mi rekao: „Zvao sam ga, pričao, neće ni da čuje.“ Nije, dakle, hteo da čuje, pa je, što reko Branko Miljković, čuo oluju. A i neka je, vala. Nije umeo da izgubi, nije dobro podneo neuspeh i to je bio širok put za dalja gubljenja i dalje neuspehe.

Koje je - zajedno sa dojučerašnjim pobočnicima Đilasom i Jeremićem (u daljim tekstovima Guzijan) - pripisao „medijskom mraku“ i Vučićevoj dominaciji nad medijima, što jeste nesporna činjenica, ali ništa manje od činjenice da su isti takav medijski mrak i dominacija (istina nešto diskretnije) vladali i za njegovog vakta.

Priču da je taj vakat bio „zlatno doba demokratije“, Tadić, Đilas, Guzijan & Co. mogu prodavati kao muda umesto bubrega bivšim „belim listićima“ - koje je ubedio da nakon što su ga „kaznili“ treba da ga nagrade povratkom na vlast - ali ne i meni koji vrlo dobro znam šta se po medijima tada radilo i kako je krle22 telefonski postrojavao i iz prezidencijalnog konaka određivao šta može u štampu (etar), šta jok. Opet prekardaših.

Nastavak sledi sutra.