BORIS DEŽULOVIĆ - Za što smo se borili?



Boris Dežulović, kolumna za portal N1

Zbog čega se uopće vodio Domovinski rat?

Mnogo je mogućih odgovora na ovo pitanje. Službena povijest, ona iz debelih knjiga, obljetničarskih govora i udžbenika za osme razrede osnovnih škola, kaže da su se branitelji u Domovinskom ratu borili za slobodu, nezavisnost, samostalnost, pravdu, demokraciju, suverenitet, teritorijalni integritet, državnu pravicu, dostojanstvo hrvatskog čovjeka, budućnost njegove djece i stotinu drugih povijesnih čudesa. U stvarnom životu, međutim, ljudi su u rat išli i zbog mnogo manje historijskih razloga. Jedan iz Dubrovnika, recimo, devedeset prve je dohvatio pušku i otišao u rat kako bi puna tri mjeseca, dok mu žena nije kod kuće, mogao slobodno silovati njenu sedmogodišnju kćer iz prvog braka.

Ne kažem, može zvučati zbunjujuće – za gdjekoju osjetljiviju domovinsku dušicu i mrvu uvredljivo – jer ni u debelim knjigama, ni u obljetničarskim govorima, ni u udžbenicima za osme razrede osnovnih škola nigdje se nijednom riječju ne spominje da bi se Domovinski rat vodio za pravo na silovanje sedmogodišnjih djevojčica. To je, međutim, zato što povijesne istine učite iz školskih udžbenika, umjesto iz nepristranih i objektivnih, strogih ali pravednih, te pravomoćnih, dakle konačnih pravorijeka hrvatskih sudova, nezavisnih tijela licenciranih za utvrđivanje i verificiranje istine. Poput Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, koji je prije neki dan odlučivao o presudi onome iz Dubrovnika.

Nakon što je poremećeni četrdesetosmogodišnjak od sredine 2019. do kolovoza 2020. punih četrnaest mjeseci brutalno silovao sedmogodišnju pokćerku – okrivljujući pred sudom svoju ženu, koje nikad nije bilo kod kuće da utaži njegovu požudu – a Županijski sud u Dubrovniku razrezao mu četrnaest godina zatvora, Visoki je kazneni sud nekidan, eto, ocijenio razumnim prigovor obrane kako u odlučivanju o visini kazne kao olakotna okolnost nije uzeto u razmatranje njegovo sudjelovanje u Domovinskom ratu. Pa mu je kao hrvatskom branitelju kazna smanjena na jedanaest godina zatvora.

Jednostavna pučkoškolska matematika kaže: ako je za četrnaest mjeseci sustavnog silovanja pedofil zaslužio četrnaest godina zatvora, s jedanaest godina zatvora, dakle tri godine slobode, Visoki je kazneni sud branitelja častio – samo trenutak da izračunam – dakle s tri mjeseca slobodnog silovanja. Da, slažem se, prilično je to vulgarno simplificirana jednadžba, ali pučkoškolske jednadžbe najčešće su upravo takve, vulgarno jednostavne. Četrnaest minus jedanaest daju tri, svaki put.

Ukratko, shvatili ste, dubrovački pedofil zna za što se devedeset prve borio. Ako poneki razočarani branitelj trideset godina kasnije i ima dvojbi i nedoumica, naš junak danas zna da ipak nije bilo uzalud: on se borio za Hrvatsku u kojoj slobodno možeš silovati sedmogodišnje djevojčice. Istina, ne više od tri mjeseca, ali i to je nešto.

Kada pak tako postavite stvari – a ja sam ih postavljao na stotinu različitih načina, i jedino ovaj ih drži čvrsto postavljene – iznenadit ćete se koliko je još bilo motiva i razloga za Domovinski rat, a da nisu sloboda, nezavisnost, pravda, demokracija, državna pravica, dostojanstvo hrvatskog čovjeka i ostale jeftine parole od stiropora.

Prije par mjeseci, recimo, isti je Visoki kazneni sud potvrdio presudu riječkog Županijskog suda tipu koji se posvađao sa susjedom, pa je ugurao u svoj stan, premlatio, skinuo do gola, ugurao joj čarapu u usta i brutalno silovao, držeći je zatočenu cijeli dan i noć. Visoki kazneni sud potvrdio je prvostupanjsku presudu od sedam godina zatvora, pohvalivši Županijski sud što je prilikom izricanja kazne pravilno i pravedno uzeo u obzir da silovatelj – uzgred, višestruko osuđivan zbog kaznenih djela zlostavljanja djeteta, obiteljskog nasilja, teške krađe, prijetnje i iznude – ipak hrvatski branitelj, pače odlikovani hrvatski branitelj.

Slučaj je neugodno podsjetio na onaj od prije par godina, kad su sudjelovanje i ranjavanje u Domovinskom ratu kao olakotna okolnost priznati i zagrebačkom ugostitelju koji je silovao konobaricu, iako je vitez prije toga već sedam puta osuđivan za razna kaznena djela, uključujući i dvije presude za silovanje. Konačno, nekako baš u to vrijeme Vrhovni sud potvrdio je i presudu osiječkog Županijskog suda muškarcu koji je jednu nesretnicu namamio u stan i brutalno silovao: iako je već tri puta osuđen zbog silovanja, i četvrti put mu je kao olakotna okolnost prihvaćeno sudjelovanje u Domovinskom ratu!

Samo koji tjedan prije slučaja riječkog silovatelja, Vrhovni sud Republike Hrvatske razmotrio je, recimo, i slučaj pedesetšestogodišnjeg Zorana L., koji se prije dvije godine posvađao s prijateljem i stanodavcem, pa ga ubio zabivši mu nož u prsi, za što je pred Općinskim sudom u Osijeku osuđen na deset godina zatvora. Vrhovni sud ocijenio je kaznu prestrogom, te kaznu smanjio na osam godina, uzevši u obzir olakotnu okolnost da je Zoran L. – kako ste pogodili? – sudjelovao u Domovinskom ratu.

Uz silovanje i ubijanje – nekoliko mjeseci prije spomenute presude Vrhovnog suda zadarski je Županijski sud, recimo, sudjelovanje u Domovinskom ratu kao olakotnu okolnost našao i za četrdesetosmogodišnjaka koji je u Rašteviću tri puta nožem ubo vlastitog sina – treći je dobar razlog za sudjelovanje u Domovinskom ratu, jasno, dobri stari kriminal. Nedavno je tako umirovljenog generala Mladena Kruljca zbog afere Sibinj i protuzakonitog angažiranja inženjerskih jedinica Hrvatske vojske Vrhovni sud Republike Hrvatske osudio tek na uvjetnu kaznu, uzevši kao olakotnu okolnost činjenicu da je general tri puta ranjen u Domovinskom ratu.

Amblematski je pak svima dobro poznati slučaj bivšeg predsjednika vlade Ive Sanadera, koji je dobro naplatio jedan jedini dan službenog sudjelovanja u ratu, i to pozirajući na postrojavanju umjetničke jedinice. Tih devedesetih, kao prekaljeni ratni veteran i zamjenik ministra vanjskih poslova zadužen za pregovore s Hypo bankom, uzeo je tri i pol milijuna kuna mita, zbog čega je prije tri godine osuđen kao ratni profiter, da bi mu u svjetskom pravnom presedanu kao olakotna okolnost uzeto sudjelovanje u Domovinskom ratu!

Sudjelovanje u ratu kao olakotna okolnost za ratno profiterstvo jedinstveni je hrvatski doprinos svjetskom pravu i jurističkoj znanosti. Po prilici kao kad bi, štajaznam, prilikom donošenja presude za silovanje kao olakotna okolnost bila uzeta činjenica da je silovatelj muškarac. Ili kad bi se – pustimo jurističkoj mašti na volju – neki ratni veteran branio kako je ženu u leđa pogodio slučajno, nespretno rukujući puškom, a časni sud odbio tu budalastu obranu jer je sudjelovao u Domovinskom ratu i dobro zna rukovati puškom. Pa mu onda u nastavku rečenice kao olakotnu okolnost uzeo sudjelovanje u Domovinskom ratu.

Zapravo, kad bolje razmislim, istih tih dana kad je osuđen Sanader, Županijski sud u Varaždinu je četrdesetdevetogodišnjeg Josipa L. osudio na četiri godine zatvora zbog pokušaja ubojstva nevjenčane supruge, koju je u kuhinji njihove kuće ustrijelio malokalibarskom puškom u leđa, braneći se potom kako je puška opalila slučajno, jer je nespretno držao prst na okidaču. „Jako ste dobro znali držati prst na obaraču, budući da ste sudjelovali u Domovinskom ratu“, strogo mu je odgovorila gospođa sutkinja, pa mu u nastavku rečenice kao olakotnu okolnost uzela, jasno, sudjelovanje u Domovinskom ratu.

Po prilici kao kad bi, štajaznam, nekom osuđenom ratnom profiteru kao olakotnu okolnost uzeli sudjelovanje u ratu.

Može li logički gluplje? U hrvatskom pravu uvijek može logički gluplje. Recimo, da se sudjelovanje u ratu kao olakotna okolnost prizna i za sam ratni zločin. Može li se ratni zločin uopće počiniti ako se ne sudjeluje u ratu, pitate se onda vi, zato što ste pravni nevježa i moralni laik – kojemu za ratni zločin sudjelovanje u ratu nije samo conditio sine qua non, već i najteža uopće moguća otegotna okolnost, i koji bi vojnike i oficire po starinskom viteškom pravu za isti mirnodopski zločin kažnjavao dvostruko strože nego civile – pa ne razumijete kako funkcionira hrvatsko pravo.

Kad je tako zbog ubojstva jedne srpske starice u operaciji Medački Džep rujna 1993. Županijski sud u Zagrebu veterana Josipa Mršića prije par godina osudio na cijele tri godine zatvora – čak dvije godine manje od zakonskog minimuma! – obrazloživši blagu presudu ubojičinim sudjelovanjem u Domovinskom ratu i brojnim odlikovanjima koje je u ratu zaslužio, to nije bila iznimka koja potvrđuje pravilo, već pravilo koje je potvrdilo iznimku.

Kad je, naime, u lipnju 2013. Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdio presudu zagrebačkog Županijskog suda, kojom je bivši pripadnik Specijalne policije Željko Gojak osuđen na devet godina zatvora zbog ratnog zločina iz listopada 1991. – okrutnog ubojstva Dragice Ninković i njene četrnaestogodišnje nećakinje Danijele Roknić – bilo je to prvi put uopće da u presudu za ratni zločin kao olakotna okolnost nije ukalkulirano i sudjelovanje u Domovinskom ratu. Prvi put. Obrana je morala biti šokirana: da nije sudjelovao u ratu, Gojak ne bi ni mogao počiniti ratni zločin!

Prava je šteta, kako vidite, ispala što i Haški sud nije sudio po hrvatskom pravu. Sve bih dao samo da vidim lica časnih anglosaksonskih sudaca kad bi odvjetnički tim sastavio žalbu i zatražio da prilikom donošenja presude šestorici naših hercegbosanskih vitezova za ratne zločine časni sud kao olakotnu okolnost uzme u obzir činjenicu da su optuženi prilikom počinjenja ratnih zločina ipak sudjelovali u ratu. Konačno, da je Haški sud sudio po hrvatskom pravu Milan Martić već bi bio na slobodi.

Pravo nije poezija, pravo je strogo i jasno, ćud je ćud, a sud je sud, tu su paragrafi pa zagrabi. U Domovinskom ratu, recimo, u strogo formalnom i historijskom smislu sudjelovali su i vojnici JNA i četnici: dopušta li hrvatsko pravo mogućnost da se ratna trauma i općenito „sudjelovanje u Domovinskom ratu“ kao olakotna okolnost priznaju, štajaznam, i vukovarskim ubojicama s Ovčare? Dobro, ovo posljednje pitanje je retoričko i glupo, pa ga slobodno zanemarite i prijeđite na sljedeće: za što se dakle vodio Domovinski rat?

Pitam, naime, zato što mi – ukoliko se stvarno vodio kako bi vitezovi mogli nekažnjeno ili barem blagokažnjeno silovati sedmogodišnje djevojčice, susjede i konobarice, pa puškama i noževima ubijati stanodavce, prijatelje, djecu, žene i starice, cijelo to vrijeme pljačkajući i gomilajući plijen – nije jasno kad je točno i zašto Domovinski rat uopće završen.

FILIP DAVID: Srbija je zalutala među sopstvenim zabludama



Filip David, ugledni beogradski književnik i dramaturg, obeležava i svojim političkim angažmanom  noviju istoriju Srbije; autor je više zbirki priča, eseja, novinskih napisa, romana, drama i filmskih scenarija. Sa mesta urednika dramskog programa Televizije Beograd otpušten je 1992. zbog javnog suprotstavljanja režimu Slobodana Miloševića i antiratnih stavova, suosnivač je Beogradskog kruga, Foruma pisaca i Grupe 99. Nagrađivan je Ninovom, Andrićevom i Prosvetinom nagradom, predavao na Fakultetu dramskih umetnosti. Zbog stavova koje je uvek glasno izricao već tri decenije nosi žig izdajnika i neprijatelja koji su mu prišili ekstremni nacionalisti.

David govori o mestu i ulozi Srbije na Balkanu, njenim odnosima sa susedima, o autoritarnoj vlasti, ćutanju intelektualaca…

Ukazje kako “posle Auschwitza, Dachaua, Jasenovca tih strašnih opomena prošlosti u kojima su učestvovali obični ljudi ili su svojom ravnodušnošću zlo omogućili, za nove logore i za nove zločine nema nikakvog opravdanja”.

“Moguća je samo osuda za ono što je učinjeno Sarajevu, Tuzli, Vukovaru, Dubrovniku, za ono učinjeno u Srebrenici, na Kosovu. Iza svih tih zločina ne stoje samo političari, nego i takozvani obični ljudi koji su bili direktni izvršioci ili su svojom ravnodušnošću podržali zlo”, kaže David.

Kako ste videli i doživeli nedavne događaje u Crnoj Gori? Da li je Srbija u ozbiljnom poslu stalnog izazivanja nestabilnosti u regionu?

– Destabilizacija Crne Gore donosi nove opasnosti za čitavo područje Zapadnog Balkana, ali i mnogo šire. Tu se prelamaju politički, verski, identitetski problemi, prelamaju se interesi velikih sila, a sve počinje od srpsko-crnogorskih odnosa. Da je srpska politika upletena „do guše“ nema nikakve sumnje. Kampanja protiv nezavisne Crne Gore tako očevidna  u srpskim tabloidima i elektronskim medijima, uz uvredljive komentare ministara spoljnih i unutrašnjih poslova, dostigla je razmere koje su ne samo uvredljive nego i opasno necivilizovane.

Naravno, svakome je jasno da iza svake izgovorene ili napisane reči uvek stoji predsednik srpske države, bez čije saglasnosti nije moguće, niti bi se iko iz njegovog okruženja usudio da izusti nešto sa čime se on ne slaže. Nemam obaveštajne podatke koliko je srpska vlast direktno učestvovala u logistici gušenja protesta na Cetinju, slanju specijalnih jedinica i slično, a i to će se saznati pre ili kasnije, ali da itekako učestvuje u destabilizaciji Crne Gore na više načina, u to nema sumnje.

Suočavamo li se sa nastavkom realizacije velikosrpske ideje, ili makar sa namerom srbijanskog režima da je stalno održava u životu, zarad opstanka na vlasti, direktnim mešanjem u unutrašnje stvari susednih suverenih država?

– Bojim se da ta je politička kampanja dostigla one razmere posle kojih se može ući u ozbiljne sukobe ne samo verbalne. Ono što je bilo i ostalo apsurdno jeste da se ponovno poigravanje sa nacionalizmom, koji je pokazao svoje zločinačko lice u raspadu Jugoslavije, bukvalno vraća i destabilizuje i samu Srbiju. Najmanje četvrtina stanovništva i državljana Srbije nisu etnički Srbi. I posle odvajanja Albanaca sa Kosova, Srbija ostaje multietnička država sa izraženim manjinama na jugu i severu. Svaka mudra vlast, a ova sadašnja to po svemu nije, učinila bi sve da postane primer etničke i svake druge stabilnosti između ostalog i zarad svoje bezbednosti, da u tom smislu služi kao primer drugima, a ne suprotno. Bez stabilne i demokratske Srbije nema mira u ovom delu Balkana, Evrope i sveta.

Da li su nakazna sintagma ’srpski svet’ i njena sumanuta obrazloženja dokaz za to uplitanje u unutrašnje stvari suseda?

– To je politika koja bez sumnje uznemirava sve naše susede. Još su živa sećanja na retoriku sa početka devedesetih godina koja je prethodila ratnim godinama i donela toliko tragedija, mržnje i zločina. „Srpski svet“ neodoljivo podseća na ono „svi Srbi u jednoj državi“. Uz to pokrenuta je i kampanja da je ćirilica zvanično srpsko pismo, kao da je nesreća, a ne sreća imati ravnopravne i latinicu i ćirilicu. Ovo prati i novouvedeni praznik Srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave sa pozivom da se 15. septembra srpske zastave istaknu svuda tamo gde žive Srbi. Čitav dan obeležen je karnevalskim zbivanjima, folklorom i demonstracijom oružane moći. Ni raniji izbor „Bože pravde” za srpsku himnu ne doprinosi smanjivanju tenzija. Ne mogu da razumem zašto nije za himnu prihvaćena svečana pesma „Vostani Serbie“. Nije valjda mana to što je reči napisao veliki srpski prosvetitelj Dositej Obradović. To bi bila himna prihvatljiva za sve, za razliku od „Bože pravde“ koja to nije. Možemo se samo nadati da ovakve i ovako organizovane proslave ne vode novim etničkim nesporazumima i etničkoj homogenizaciji, koje se na ovim našim prostorima po pravilu završavaju katastrofama za sve.

I gotovo cela srbijanska opozicija je žestoko ili tek manje agilno nacionalistička, predsedniku Aleksandru Vučiću ne zamera suštinski hegemonističku politiku, brojni opozicioni prvaci jedino tvrde da bi oni to bolje, patriotskije, bez nekakvih ‘diktata’?

– Srpska opozicija se raspala posle neuspelog bojkota izbora. Međusobno u svađi, bez jasnog zajedničkog programa nisu ozbiljna pretnja postojećoj osionoj i primitivnoj vlasti. Polovina tih „opozicionih partija“ po duhu i programu bliža je Srpskoj naprednoj stranci nego istinskoj opoziciji. Sadašnja srpska opozicija, sa izuzetkom tek nekoliko partija građansko demokratske orijentacije, predstavlja sveukupno veliko razočarenje za sve one koji žele stvarne i suštinske promene u srpskoj politici.

Ratni zločinci su poodavno u srbijanskoj javnosti etablirani, neupitni heroji. Postoji li ikakva mogućnost da se respektabilni deo društva tome suprotstavi?

– Sa ovakvom vlašću, idejama koje proklamuje i demagogijom koja je osnova te vlasti, nema izgleda da se to dogodi. Ne u nekom bliskom ili daljem vremenu, nego nikada. Sadašnja vlast istorijske poraze obeležava kao pobede, osuđene ratne zločince proglašava za heroje. Ali, dugoročno gledano, samo istina oslobađa, a ne laži i lažni mitovi. Pojedinci koji se tome suprotstavljaju žigošu se kao najveći neprijatelji. Za njih je smišljen besmislen, ružan, uvredljiv naziv „autošovinisti“. A pravi šovinisti su upravo oni koji su to smislili. U ovom trenutku nedostaje prave energije, dovoljno samosvesti i dovoljno opšteg cenzusa da se nešto suštinski promeni.

Vaši napisi s početka devedesetih godina prošlog veka, sakupljeni u zbirci Jesmo li čudovišta, sadrže i osudu takozvanog običnog sveta. Pune tri decenije od početka antiratnog pokreta u kojem ste aktivno učestvovali, gde danas smeštate običan svet i njegovu krivicu za ratne zločine, nečovečne postupke, povampirenje retrogradnih ideja?

– Još početkom devedesetih u vreme takozvanog „događanja naroda“ pisao sam o onima bez čije podrške javne ili prećutne ne bi bilo moguće ono što je potom sledilo: doba mračnih vremena mržnje i zločina. Nemački pesnik i esejista Hans Magnus Enzensberger tačno opisuje to osećanje: „Na početku uvek stoji histerično klicanje, bilo na galerijama stadiona ili na ulicama Rostocka i Brickstona, Bagdada i Beograda. Potpirivači rata često su na izborima dobijali trijumfalnu većinu, a tu i tamo su glasačke kutije još učvrstile njihovu pozicije“.

Ni danas, posle toliko godina nema se tome ništa dodati. Kao da smo uhvaćeni u klopku vremena gde je sve stalo. Posle posle Auschwitza, Dachaua, Jasenovca tih strašnih opomena prošlosti u kojima su učestvovali obični ljudi ili su svojom ravnodušnošću zlo omogućili, za nove logore i za nove zločine nema nikakvog opravdanja. Moguća je samo osuda za ono što je učinjeno Sarajevu, Tuzli, Vukovaru, Dubrovniku, za ono učinjeno u Srebrenici, na Kosovu. Iza svih tih zločina ne stoje samo političari, nego i takozvani obični ljudi koji su bili direktni izvršioci ili su svojom ravnodušnošću podržali zlo. Jaspers je pisao o kolektivnoj odgovornosti svih onih koji su na izborima glasali za svoje ratne vođe.

Poznati su Vaši stavovi kojima naglašavate nemirenje sa opasnom društvenom patologijom, suludim idejama, katastrofičnim stanjem u kojem su ugrožene civilizacijske vrednosti, pa čak i ljudska egzistencija.

– Svaki fanatizam, nacionalni, ideološki, verski zaglupljuje i hipnotizira mase. U haotičnim vremenima i diktatorskim režimima glupost i nitkovluk postaju glavno oružje vlastodržaca. Moralna načela moraju da budu iznad vere ili nacije. Prvo smo ljudi, pa onda sve ostalo. Neki  govore da u politici nema morala, što treba da bude opravdanje za sve političke marifetluke. Kada zavladaju vremena društvene patologije i sunovrata civilizacijskih vrednosti, onda se život pretvara u pravu noćnu moru a političari i njihovi sledbenici prevlače se u zločince.

Biti ‘izdajnik’, konstatovali ste u komentaru vezanom za nacionalističku agresiju, jedino je što preostaje normalnom čoveku. Ta se etiketa godinama prišiva svima koji se suprotstavljaju lažima i zabludama. Nije Vam uvek bilo lako nositi se s njom, danas ona i njoj slične gotovo da u potpunosti blokiraju dijalog u društvu?

– Sve je okrenuto naopako. Veličaju se i slave ratni zločinci, a oni koji se zločinima suprotstavljaju nazivaju se izdajnicima. Pojmovi i reči su izgubili svoja prava značenja. To je bolesno stanje čitavog društva u kojem su se izgubili kriteriji, perspektive, zdrave ideje, iskrena želja za oporavkom i izlaskom iz dugotrajne krize. Umesto vladavine najsposobnijih,  dobili smo vladavinu najgorih. Biti „izdajnik“ takvog režima i takvog stanja stvari dužnost je i obaveza svakog časnog čoveka. Adam Mihnjik poznati poljski disident rekao je jednom prilikom da je prvi put osetio da je Poljak kada se zastideo zloupotrebe vlasti u Poljskoj i kada se pobunio potiv takve vlasti. A već pomenuti Enzensberger pišući o Thomasu Mannu koga su nacisti proglasili izdajnikom zaključio je da je Mann svojim „izdajstvom“ nacističke Nemačke bio jedan od malobrojnih Nemca koji su sačuvali duh i obraz Nemačke.

Gde je danas mesto istinskih intelektualaca, kakva bi pobuna od njih trebalo da se očekuje? Gde su se smestili oni koji se tek kolokvijalno nazivaju intelektualcima?

– Još 1927. godine Julien Benda je u svojoj knjizi Izdaja intelektualaca pisao o tom problemu. Izdaja intelektualaca, po Bendi, posledica je odricanja od nekih univerzalnih vrednosti, a prihvatanja posebnih, nacionalnih, lokalnih zapovesti, koje zadovoljavaju uske, egoistične interese često veoma udaljene od pravde i istine, od stvarne demokratije i slobode.

Intelektualci, tobože služeći domovini, služe u stvari političkim interesima i strastima, iskazuju lojalnost političkim vođama. To što je davne 1927, uočio Benda, sluteći pojavu nacionalističkih i diktatorskih režima u Evropi, važi i danas kao ključno objašnjenje za sramno ponašanje većine srpskih intelektualaca u tragičnim i burnim vremenima raspada Jugoslavije, prvenstveno onih okupljenih oko Akademije nauka, Udruženja književnika i sličnih. Izgubivši i poslednje ostatke sopstvene savesti stavili su se u službu vođe i njegove opasne ratne politike.

Stiče se utisak da su laži poprimile nadrealistične razmere. Kako im se suprotstaviti, budući da se svakodnevno umnožavaju i šire svim medijima? Izgleda da su razmere naprednjačke, vučićevske prevare odavno prevazišle jezik, dikciju, snagu i uticaj državnih medija u vreme Slobodana Miloševića?

– Svakodnevno slušamo o velikom usponu srpske privrede, porastu standarda i slično. Neki ugledni ekonomisti dokazuju da je srpska privreda kula od karata i da su te priče o uspesima samo još jedna u nizu obmana. Bilo kako bilo, za uspešan oporavak i ukupna dostignuća jedne države, pa i ona u domenu životnog standarda, nisu dovoljni samo ekonomski uspesi. Znamo iz ne tako daleke prošlosti da su neke moćne ekonomske sile postale velika pretnja za čovečanstvo. Itekako je važna moralna osnova koja prati ekonomski rast i uspeh. U našem slučaju nema stvarne obnove bez civilizacijske obnove koja podrazumeva suočavanje sa onim što je činjeno devedesetih godina i manipulacijama istinom koja se čini danas. To svakako nije država u kojoj predsednik države vređa novinare koji mu se ne dopadaju, opozicionare i neistomišljenike naziva ološem, a za najbliže saradnike je odabrao osobe sumnjivih biografija za kojima se vuku repovi njihovog ekstremizma. A i biografija samoga predsednika je pod velikim znakom pitanja.

Gde je Srbija danas na putu ka zajednici evropskih naroda?

– Zalutala između sopstvenih zabluda. Ali izgleda da to nije ništa novo u srpskoj istoriji. Čitajte ponovo Radoja Domanovića, njegove sjajne satire Dangu i Vođu. Čitajte stihove Vladislava Petkovića Disa pune ogorčenja na ondašnje stanje u Srbiji. Tužno je da od tih vremena nismo daleko odmakli. To više nije istorija, mentalitet je postao skup opasnih zabluda koje se ponavljaju generacijama. Dok ostajemo zatočeni u zabludama, lažnim mitovima, žrtve manije gonjenja i manije veličine u isto vreme, možemo samo maštati o duhovnoj i intelektualnoj pripadnosti zajednici evropskih naroda.

Hannah Arendt u eseju Istina i politika piše o laži koja uništava samu strukturu društva, stvarajući „mrežu obmana“. Lažovi, kakvi su ove samozvane i opasne „patriote“, postaju, kako piše Hannah Arendt „žrtve sopstvenih izmišljotina“. Sve se pretvara u jedno golemo samoobmanjivanje da bi se po svaku cenu stvorio privid istine i legalizovala laž. A u tom svetu lažnog prikazivanja prošlosti i sadašnjost postaje golema laž, „neprekidno i besomučno izvrtanje činjenica“.

Društvo zasnovano na laži je društvo bez dostojanstva i morala, bez istinske nade.

Izvor: Al Jazeera Balkans 

Dragan J. Vučićević krivično osuđen za uvrede nanete Žaklini Tatalović



Prvostepenom presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu Dragan J. Vučićević je osuđen za krivično delo "uvrede u produženom trajanju izvršeno na štetu novinarke N1 Žakline Tatalović", potvrdili su advokati Dragan Maravić i Srđan Dugonjić.

Glavni i odgovorni urednik tabloida Informer je na svom ličnom tviter nalogu vređao Tatalović u aprilu prošle godine.

U obrazložnju presude sudija je istakla da je neosporno utvrđeno da je u konkretnom slučaju postojala namera vređanja i omalovažavanja Žakline Tatalović, te je Vučićeviću izrečena novčana kazna u iznosu od 200.000 dinara.

Ukoliko se u ostavljenom roku ne plati izrečena kaznu, ona će biti zamenjena kaznom zatvora u trajanju od šest meseci.

Navodi se da na ovu presudu privatni tužilac i okrivljeni imaju pravo žalbe o kojima odlučuje Viši sud u Beogradu.

Podsetimo, Vučićević je objavljivao fotografije Tatalović, vređajući njen fizički izgled. Poverenica za zaštitu ravnopravnosti Brankica Janković osudila je tvitove urednika Informera i ocenila da predstavljaju „seksizam nedopustiv u javnoj komunikaciji“.

Izvor: N1 Beograd

Koji je ovo kralj: Leskovčanin sam odneo 500 litara vode za žedne životinje



Leskovčanin Vlada Vasiljković napunio je preko 500 litara vode, natovario balone u svoj pikap kombi i večeras odneo seljanima iz Malog Krčimira u opštini Gadžin Han nakon vesti koja je potresla Srbiju da krdo sa 800 krava i 200 konja koje se nalazi na ispaši na Suvoj planini umire od žeđi jer je od vikenda bez kapi vode, nakon što im je potpuno presušio jedini izvor.

“Situacija je jako loša gore. Ljudi nemaju ni kap vode. Ono što sam mogao da poteram, ja sam im odneo. Apelujem na sve ljude dobre volje da pomognu meštanima i jadnim životinjama”, kaže za portal Rešetka Vlada.

Kako smo danas pisali, Zelena patrola na delu/ Green patrol in Actionjenašla donatora za transport vode za 1.000 grla konja i krava, ali ne mogu da nađu firmu koja ima cisterne i koja bi za novac transportovala vodu za životinje.

Od ukupno potrebnih oko 40 tona vode, za sada je obezbeđena četvrtina.

Na presahlom suvoplaninskom izvoru Rakoš bazeni za napajanje stoke vodom prazni su već tri dana, od kada je Vojska Srbije 11.septembra prestala da dovozi cisterne sa vodom, a kraj bezvodnog izvora zabeležene su potresne sa nemoćnim stočarima koji slušaju urlike izbezumljenih, žednih i iznemoglih životinja, piše portal Rešetka.

Izvor: Resetka.rs, Nova.rs