Viktor Ivančić, kolumna za tjednik ''Novosti'', 28.11.2025.
Ustaše brane Židove – to je kratki sadržaj sablasne parodije koja je u Hrvatskoj odnedavno naročito popularna.
Već pomalo ofucanim „Jugoslavenima“ i „komunistima“, kao dežurnim zlotvorima koji smjeraju uništiti Hrvate i ostatak civiliziranog čovječanstva, pridružuju se „antisemiti“. Stvar je uzbudljiva već u zamisli, a izvedba obećava i mnogo više: adoranti Adolfa Hitlera i Ante Pavelića preuzeli su zadaću da očiste svijet od mrzitelja Židova. U toku je neonacistički lov na antisemitske nitkove.
Vijest da je u berlinskom teatru Maksim Gorki otkazana već najavljena premijera predstave u režiji Olivera Frljića, rađene prema romanu „Mala stvar“ palestinske književnice Adanije Shibli, prvi je u hrvatsku medijsku kanalizaciju doturio znameniti promičbeni krilnik Velimir Bujanec, izmislivši pritom da je predstava „zabranjena“, i to zato što je „antisemitska“. Uz punu kiblu drugih denuncijacija i kletvi – a valja pribrojiti i stotine komentara pod objavom, gdje se vodila debata oko toga treba li „antisemita“ dokrajčiti nožem, sjekirom ili vatrenim oružjem – Bujanec je Frljića optužio za „skandal izazvan bolesnim antisemitskim porivom“.
Autor vijesti, razumije se, predstavu nije pogledao, jer je gledati nije ni mogao, jer ista nije ni odigrana, ali ga ta sitnica ne može omesti u prosudbi da je ona „antisemitska“. Važnije od toga, spomenuta izlišnost – da naime predstava nije izvedena, pa nitko s trunkom razuma i morala o njoj ne može kvalificirano suditi – nije spriječila ostatak desne medijske scene da obmanu bez krzmanja preuzme i reproducira Frljićev „antisemitizam“ kao definitivnu stvar.
Narod.hr, na primjer, to ističe u naslovu: „U berlinskom Teatru Maxim Gorki otkazana premijera Frljićeve antisemitske predstave“. Portal Hrvatska danas nešto je slikovitiji: „Frljić izazvao antisemitski skandal u Njemačkoj: otkazana mu je zastrašujuća predstava“. Kako neodigrana predstava može biti „zastrašujuća“? – dvojba je koja ne uspijeva pokvariti opći informativni ugođaj. A onda, logično, gotovu i zapakiranu robu preuzima centristički mainstream: kazališni kritičar Tomislav Čadež u Jutarnjem listu, primjerice, s neskrivenom nasladom riječ „antisemitizam“ ponavlja više puta, u izvještaju koji je začudna kombinacija natrulog domoljublja, spletkarenja i privatne vendete.
No, vratimo se donosiocu vruće vijesti o „antisemitskoj“ i „zastrašujućoj“ predstavi (koje nije ni bilo). Velimir Bujanec je, kao što znamo, deklarirani neonacist. U devedesetima je za najtiražniji hrvatski tjednik ponosno pozirao u crnoj nacističkoj uniformi, sa svastikom preko nadlaktice, simbolom pod kojim je mržnja prema Židovima postala zakonskom normom i društvenom obavezom, rezultirajući milijunima ubijenih. Tada je govorio ovako: „Židovi nisu završavali u Jasenovcu po nekakvu rasnom ključu, nego zato što su – isto kao i Srbi i komunisti – bili protiv hrvatske države.“ Ili ovako: „Liberalizam je zasnovan na prljavoj materijalnoj osnovi koju su izmislili Židovi i na temelju koje vladaju svijetom.“ Mlad ustaša nije se zadovoljio samo izjavama, nego je pred zgradom Židovske općine u Zagrebu dijelio i letke na kojima je pisalo „Židovi van!“.
Uz napomenu da se radi o tipskome primjeru, a ne o konkretnoj budali, pitanje glasi: što to znači kada netko poput Velimira Bujanca – koji je dakle dijelio letke s parolom „Židovi van!“, koji je tvrdio da su Židovi osmislili „prljavu materijalnu osnovu na temelju koje vladaju svijetom“ – optužuje drugoga da je vođen „bolesnim antisemitskim porivom“? Odnosno: zbog čega njegovi istomišljenici, kojih je u Hrvatskoj sve više, uključujući brigadu čadežȃ u mainstreamu, ne upadaju u klopku kontradikcije? Kako uspijevaju izbjeći sudaranje sa sobom? Kakav je to mentalni manevar pomoću kojeg uspješno preskaču sve nesporazume?
Borba antisemita protiv antisemitizma je, naravno, nezamisliva, kao što je iz perspektive zdravoga razuma nezamisliv ustaški patriotizam. „Nezamislivo“, međutim, poprima druge dimenzije u okolnostima kada mišljenje kao takvo, kao navada kojoj se tu i tamo odaju ljudska bića, biva proskribirano. A što je drugo fašizam u svome svakodnevnom izdanju nego prinuda na nerazmišljanje?
Mene, recimo, već duže vrijeme proganja pitanje zašto sljedbenicima ustaštva, koji se hvastaju svojom nacionalnom sviješću i domoljubljem, ne smeta to što su ustaše uslužno predavali teritorij vlastite zemlje stranim silama. Iz uobičajenoga nacionalističkog rakursa, radi se o nacionalnoj izdaji najvišega ranga, pa je nedvojbeno da se veličanjem Endehazije veliča izdajništvo, a ipak današnji ustašofili sebe smatraju elitnim patriotima, na čelu s kolektivnom maskotom Markom Perkovićem Thompsonom. Kakav je misaoni sklop nužan da se taj procijep premosti i neizdrživo proturječje anulira?
Spomenuti je, usput budi rečeno, također njegovao karakterističnu relaciju spram Židova. Nakon svojedobne zabrane nastupa u Nizozemskoj zborio je ovako: „Židovi su za sve krivi… Nemam ništa protiv Židova, ali znamo da ni Isus Krist nije imao ništa protiv njih, pa su ga svejedno razapeli, a kamoli neće mene, malog običnog čovjeka.“ Ne bi trebalo čuditi da u nastavku okršaja s Tomislavom Tomaševićem „mali obični čovjek“, Kristuš iz Čavoglava, optuži zagrebačkoga gradonačelnika za antisemitizam zbog njegovih propalestinskih stavova.
Poput Bujanca, a i stotina tisuća pobornika, korisnik je intelektualne formule contradictio in erectio. Ona jamči da ga u društvenokorisnome radu pamet neće ometati. Zasad je predvodniku „sekte“ koja mu uskraćuje dvoranu za ustaški dernek zaprijetio „puno radikalnijim potezima“ – takvima „koji mu se neće svidjeti“ – a kao udarnu snagu isturio „hrvatske veterane“, jer će oni „na svaki napad na pravni poredak (RH) znati odgovoriti“. Glazbena pozornica je očito premala za nabujale političke ambicije: „puno radikalniji potezi“ zvuče kao obećavanje nasilnog svrgavanja okupatorske vlasti koja zagađuje slavnu hrvatsku prijestolnicu, vlasti koja se ima smatrati „sektom“, a ne rezultatom izborne volje građana Zagreba.
Termini poput „sekte“, „Jugoslavena“, „komunista“, a sada i „antisemita“, naravno, služe zastrašivanju. Oni su nusproizvod političke zbilje u kojoj model contradictio in erectio poprima operativnu moć, pa kao dominantnog igrača na sceni dobivamo fašista koji najavljuje ljuti boj za demokraciju, slobodu govora i zaštitu pravnoga poretka. Dobivamo takvu ekspanziju nacionalnog ponosa da će kao uzor poslužiti najgora izdajnička ološ u hrvatskoj povijesti.
Dalmatinski obožavatelji Thompsona, na primjer, ni ne pomišljaju da bi u slučaju ostvarenja romantičnih endehazijskih snova njihova idola trošili svoje egzistencije pod talijanskom čizmom i u istovremeno pjevali ode hrvatskome državotvorstvu. A ne pomišljaju na to zato što ne pomišljaju uopće.
Osim prirodnih predispozicija, postoji i obaveza da se bude glup. Postoji prešutna zabrana korištenja mozga u polju javnoga djelovanja. Aktivan fašist dužan je nastupati s neaktivnim umom. Moralni idiotizam više nije dovoljan; na snazi je i opća redukcija mišljenja – idiotizam kao sistem.
Tada postaje moguće da nositelj kukastoga križa optužuje kazališnog redatelja za „bolesne antisemitske porive“ i da „mali obični čovjek“, Kristuš iz Čavoglava, uz poklič „Za dom spremni“ pronosi ideale demokratskih sloboda i pravnoga poretka. Za takav su pravni poredak neophodne prazne glave.
