Piše: Heni Erceg
Mladina, 30.12.2020.
Peščanik.net, 2.1.2021.
Malac je uletio u kuću, bacio školsku torbu, izvalio se na kauč i pogledao uvis. „Uh, kakva paučina je na tavanici“, primijetio je, ne očekujući bijesni uzvik majke: „Tavanica? Kakva tavanica? Jesi li ti normalan i gdje si uopće čuo tu riječ?“ Nije ni završila kad je iz kuhinje doletio otac, sav crven u licu s istim pitanjem, a uplašeni je malac tek promucao: „Paaa, u školi…“ Ali otac je već bio na vratima, postole je navukao, a špigete nije ni stigao vezati i pojurio u školu. Tamo je digao dreku da čiji to jezik uči njegov sin, da je li se on krvavo borio da se sada u školi uče srpske riječi, ta neka tavanica umjesto lijepe hrvatske riječi strop.
Uglavnom, u školu je potom stigla jezička inspekcija, ustanovljeno je da nastavnik tehničkog odgoja ne „upotrebljava hrvatski jezik u svakom pogledu“, nego da koristi srpske riječi, poput fatalne tavanice, te mu je po hitnom postupku uručen otkaz. Tako počinje, ali ne završava, još jedna mučna priča o državi Hrvatskoj, njenim sudovima, njenoj jalovosti, produciranoj etničkoj mržnji, njenoj kulturološkoj impotenciji, njenoj dehumaniziranosti. Jer Mile Novaković u trenutku otkaza imao je 55 godina, nije mu ponuđen drugi posao, niti ga je u tim godinama mogao naći, pa je preostale 22 godine svoga života proveo po sudovima, vrijeđan i ponižavan, zbog jedne riječi, zbog jednog jezika koji je na silu razdvojen na dva, hrvatski i srpski, zbog jezičnih talibana i konačno i najvažnije, zbog svog srpskog porijekla.
A živio je čitav život u Hrvatskoj, u istočnoj Slavoniji, tamo gdje je stanovništvo miješano, pa tako i jezik, predavao u školi na hrvatsko-srpskom ili srpsko-hrvatskom, i tako 30 godina, a onda 1998. završio na cesti. Zbog jedne „krive“ riječi nisu ga, a najradije bi, poslali na Goli otok kao onomad davno kada se zbog „krive“ riječi odlazilo u taj kazamat, nego se njegova kalvarija odvijala dva desetljeća po sudovima, ispisana u presudama, čak i onoj Ustavnog suda kako je otkaz bio ispravan, a njegovo otpuštanje nužno, e da bi se „zaštitilo pravo učenika da imaju nastavu na hrvatskom jeziku“. Uz cinični začin kako „s obzirom na njegove godine nije za očekivati da svlada hrvatski standardni jezik“. To jest da nauči razliku između stropa i tavanice, između rakija i rakija, između škola i škola…
A onda je Evropski sud za ljudska prava, gdje je dospjela Novakovićeva tužba protiv Hrvatske, zaključio da je otkaz bio neustavan i protuzakonit, uz narušavanje njegovih ljudskih prava, dosudio mizernu odštetu od 5.000 eura koju Hrvatska ima isplatiti nastavniku koji, međutim, presudu nije dočekao jer je preminuo, tamo gdje je i život proveo, pod tavanicom, stropom… svoje kuće. U kraju, na granici sa Srbijom, gdje su se narodi i jezici tradicionalno miješali, sve do kobnih 90-tih na koje nas tako grubo i bolno podsjeća upravo sudbina nastavnika iz Darde. Na vrijeme kada se zbog „krive“ riječi gubilo posao, emigriralo, ili završavalo u krvavim logorima za srpske civile koji nisu dobro svladali hrvatski jezik.
Onda kada je kao preludij za hrvatsku državotvornost formiran jezični komesarijat od eminentnih intelektualaca, temeljitih čistača jezika, kao sredstva koje će u medijima, školi i javnoj upotrebi postati paradigma nacionalističke ideologije. Preko noći su osvanule i legije pravovjernih lektora, branitelja jezika, spremnih da silom preoru hrvatski jezični vrt. Ugledni teatrolog blebeće tada o važnosti „dekontaminacije hrvatskog duhovnog, a posebno jezičnog prostora“, koju je započeo etnički čistač, prvi predsjednik Tuđman, svojom sumanutom knjižurdom „Bespuća povijesne zbiljnosti“, čijih je 500 strana ispisano na arhaičnom, neizgovorljivom, redikuloznom jeziku, ali kao podsjetnik na onaj iz bivše ustaške države Hrvatske.
Srpska varijanta istog jezika smatra se agresorskom, do mjere da je u jednom trenutku svih 40 hiljada friško odštampanih primjeraka Enciklopedije Jugoslavije završilo na nekom smetlištu u Zagrebu, a dobar primjer nacionalističkog purizma bila je knjižničarka na Korčuli koja je iz otočke biblioteke ravno u kontejnere bacila stotine knjige srpskih pisaca. Militantno razdvajanje istog jezika nastavilo se na svim frontovima, dovedeno do apsurda ili humoreske, kao kod prikazivanja srpskog filma Rane u zagrebačkoj Kinoteci, jer je film titlovan na hrvatski, pa je „dobar dan“ prevedeno s „dobar dan“, i slično. A svaki pokušaj ukazivanja da je riječ o istom: srpskom, hrvatskom, bosanskom, crnogorskom jeziku s različitim idiomima i varijantama – kakva je bila Deklaracija o zajedničkom jeziku, koju su, kao otpor nacionalističkoj upotrebi jezika, sročili svojevremeno brojni intelektualci s područja bivše Jugoslavije – proglašen je antidržavnom rabotom. Jednako u Hrvatskoj i Srbiji. Jer za srpskog akademika i tvorca zločinačke ratne propagande Matiju Bećkovića jezik je „naša nevidljiva crkva“, za hrvatske policajce duha on je „njiva“ koju zagađuje svaki srbizam. Upravo kao što je i važni ideolog nacionalsocijalizma, Walther Darre, pisao da je nacionalna kultura vrt s kojeg treba iščupati korov. A taj korov ovdje je, eto, bio građanin Novaković.
