LJUBODRAG STOJADINOVIĆ - Balada o čvarcima i mangulici



Ljubodrag Stojadinović, kolumna za portal N1

„Zapiši sad ovo Stojadinoviću što ću da ti opričam. Zađi malo u život, pusti ovoga neka se j*bava kako zna, pa ga sačekaj u iduću sredu. Taj da ćuti ne može, a i da može nema o čemu. Neće on nigde da utekne, dok je živ ima da si češe živu ranu. Eve ti mrsna priča da razbiješ muku. To što pišeš, istina je, manje-više tu negde, pratim ja. Od takvi stvari pripada muka, teško je brate, iako muka ne dolazi od tebe. Al dolazi, nema se više gde. Rodbina smo, znamo se. Retko se gledamo, al se zna koji je koji.

Znaš li šta je mangulica? Znaš, dabome! Svinja brate, kao i svaka druga, ama i nije. Crna, rutava ne skida sa sebe čekinje ni zimi ni leti. Kad je ladno, te dlake paze da ne izmrzne, kad upekne onaj odozgore, drže joj ladovinu. Sasvim ne liči na one bele švapske, dugačke golke. Gadan stvor ta belka i na čoveka ume da nagrne.

Takva nemačka sorta proterala mangulicu, nigde je više nema osim ponegde. Izumira, kao i mi. Kad smo bili malečki, naši čičevi uništili rutavu mangulicu i doveli bele švabice. A znaš i sam, na mas, lebac crepuljan i alevu papriku smo porasli. Došli oni gadni belušani koji su imali strašan apetit. Krmačetine i veprovi jeli su sve, od ciglu do kamen, preko pilići koji su vijali po dvorište, sve do krupni pacovi koji nisu stigli da uteknu od takve ale.

E sad slušaj, odma ono kad započe ova promična zima, moj brat od tetke a tvoj od ujke Srđan Miljković iz sela Berčince kod Gornju Toponicu, krene da pazari mlađar od mangulice, a ako ima i odrasli podgojeni primerci. Načuo da u Drenovcu, iznad grejačke brze pruge Niš-Beograd, neki Sima Ajduk čuva buljuk mangulice, te ih prodaje skupo kao da su nojevi. Ako kupuješ – kupi, ako ti skupo idi odakle si došo, živ i zdrav bio bato, zbogom i doviđenja!

Onomad neki merili holesterol po raznim mesima, pa ispalo da mangulica ima tri puta manje lipidi i trigliceridi nego pernate kokoške. A kokoška krivi šiju, mučenica jer ima oči nakrivo nasađene, pa vata crve, gusenice zmijuljice i bube. Kljuca razne travke. A ume i kao mungos da pridavi poskoka. Možda nisi znao da su kvočke smrt za zmije. Belouška nema nikakvu šansu. Ali i uz takvu probranu ranu kokoška gore stoji arterijski od mangulicu.

I tako, pre dve nedelje, naš burazer Srđan uradio sve kako valja, da sad ne idem u detalje iako sam bio na lice mesto, mučene su to životinje, nije dobro da gledaš kad živinče pati. Al, tako mu pisano. Svi kasapi kad-tad dolaze pod udar na Brižit Bardo, ta baba štiti sve što se jede.

Mangulica se šuri, sve se od nje izede osim papci. Ugojena nije mnogo debela, više se ona daje na meso, ali sve je smešteno gde treba i kako dolikuje. Slanina se iskaišari. Najdeblja je na leđa, ali najbolja sa stomaka. Secka se u sitne, al ne baš sasvim sitne kocke. Potpaljuje se jak oganj u ložište velikog kazana, a spremi se mešaljka što liči na veslo za omanje čamče. Sve se to meša uz laganu vatru, nekolko sati. Ne smeš da ložiš kao lud da ti se mast ne rastrči po dvorište, ali ni da zagasiš, jer iznova grejanje ima da ti utepa čvarci.

Dok to radi, majstor mezeti kiselu turšiju i domaću prepečenicu, ali uz njega mora da bude jedan koji je manje pijan od njega, da ne sjebu sve živo. Nego se čeka pravi čas. A on dolazi tačno na vreme. Majstor uz dva jaka momka cedi mast u kante i svi paze da se niko ne popari. Ne cedi se sve. Ostanu dve-tri kutlače žuti mast da čvarci izbace iz sebe još malo. Ali nikako sve, jer bi bili suvonjavi, al i da ne ostane mnogo, bili bi ondak jaki i ljigavi.

U svaki čvarak, kad se sve procedi, mora da ostane tačno ono što tu pripada. Ni manje ni više, nego taman isto. Pravi čvarak je božanska hrana, ne bi onaj gore turio na svoj božiji jezik ono što ne valja. Bolesnici od srce sebi opraštaju masnu greotu, i ne znaju za dosta. Niko tolko ne jede čvarci kao srčenjaci. Svaki je spreman da batali mesec, pa i godinu života za fišek čvaraka, pa šta ispadne. A ispadne dobro. Oni što znaju o čemu pričaju, kazuju da je više naroda otišlo kod onoga gore od patnju za čvarcima nego od prejedanje.

Nije zapisano da je bilo ko umreo od čvarci. To nema.

U Srbiji se prave zlatiborski, moravski, šumadijski, zaječarski i svakakvi čvarci. Svi imaju poseban ukus, naročito onaj od mangulice.

Tako smo naš brat Srđan, ja i još neki dijetalci probali kilo i nešto prepeka, pa smo uz vruć lebac koji ispekla snajka, zamezili oko dva kila taze čvarci. Drugo nam nije trebalo, niti smo tražili niti su pa oni ponudili.

I za tebe ispratio brat nešto, ali otvori kad stigneš doma, da ne načinjemo paket odma.

Predlažem ti da ne gledaš skupštinu u četvrtak, da se ne sekiraš od budale. Ne može to da se gleda a da ne prepukneš. Šta reše neka reše, ti uzmi pa radi nešto bez veze sa to. Bilo šta, samo se pazi da ne gledaš, da te ne izede stres. Upropasti nervoza sve, pomre tolki narod od sikiraciju. Kad izedeš ovo što je buraz poslao, kupi si na pijacu još, mezeti slobodno, kao kokice. Ima se usrećiš, bez mas burazeru nikakva sreća nema. Na posno vata muka, pada tamnina na oči. Gubiš snagu, potavniš u lice i veneš.

Pomoravlje se uprložilo, nestalo brate. Južno od Leskovac nema ništa, opustele njive, nicaju bocke, pirevina, ambrozija i rastavić. Sigurno znaš, al da ti kažem: najugrožen narod živi u Srbiju, niko ne vidi kolko je propao. Nema ga nigde, ne žali se nikome. Digo ruke od sebe.

Čitam ja ono što pišeš, razumem sve što rekneš. Vidim jedeš se kao mlad mesec. Olabavi malo, pazi sebe, pusti bandu, sami će oni da se potepaju. Ali, kako da olabaviš, nećeš ti to, badava pričam. Piši ako oćeš i za ono što tebe i mene još nekako drži za opustelu zemlju. Naše uspomene, dok ima. Još malo pa ima da bude zakopano sve što pamtimo, i ono kad i mi.

Kad ti treba, uvek imam za tebe priču. Imam dobar zanat, ali ništa ne radim. Sve se pokvarilo, niko ništa ne popravlja. Deca su mi odavno daleko, slabo se sete da se jave. Ne ljutim se, više i ne tugujem. To mi je. Sami smo ja i kuče, i omo se čudi kad me vidi.

Dođi dole da posedimo i cugamo dok ima, a ima da nestane, da zamezimo dok ne pokoljemo fond, pa posle nema. Ništa politika, Kosovo, ratovi i ove lopuže. Niti su me pitali niti je do mene. Do mene je samo muka da gledam i da mislim kako ih nema.“

Moj rođak je otišao za Niš jutros u 6. Njegovu priču, malo skraćeni i neznatno literarno dorađenu, delim sa vama. Tešku temu sam odložio za kasnije, zbog svinje kojoj nisam odoleo.

Ako pišeš ovo – rekao mi je – zapiši za kraj, da zapamte ovi tvoji ako vide ovo u sredu: svinja je mangulica, rutava i krnja, ružna, otporna i najbolja. Zajedno je sa Srbijom u celoj njenoj istoriji. A ja sam Srba iz Donje Toponice.