![](https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhoy0fxqB7HjA0lvfXwa8qCQ29sXKtFAPoYnQ_9NLHrb0HLjZcW-EXWMtX7Djbzews12ehwkT5jOKh7pTIAUm8-JT6O2RD0lsmdNdCEn3oRN6HmFBGRF8xXo-jILoYoAyRO-ThCe5W_GV6uEh0CveD40NZMl81KQ6x-AFnrLXo-Kz_AdXvWvjviVYQo/s320/teo%2065291690_teofilpancic2_matej-pusnik%20b.jpg)
![](https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiRNJCZEZekhHp36btvtKggzk6yXNSTT3_9p7i9yPmc8eHQ8WU5oxfJ3T7qcQl-Cql1lw6wfwE3cb_a0crkM5akxhuFTjhANeeLv7L89f1BNhNjQ4_aFwFI0nV998rFiW9TopUR3Je6MtOl8O81Yv07dFVIHeA-vQJA9uSMP9-ifh1NXbibYGgYxxLv/s320/klm%20000001.jpg)
Teofil Pančić, kolumna za ''Danas''
Lepo je kada se neko izvini za grube i uvredljive reči, i obeća da to više neće činiti. U svoje ime, ili u ime onih koje predvodi ili predstavlja.
Ana Brnabić nikoga ne predvodi, teško da predvodi i samu sebe, ali ipak simbolički predstavlja jednu vlast, takva uloga joj je zapala, i sad mora da je nosi dok je ne razduži.
Ana Brnabić se, dakle, izvinila u ime besprizornih i neizvinjivih bića tipa Bakarec ili Jovanović, koja su glumce nazivala šljamom, ološem i slično. Nije krivicu transferisala samo na usta koja su te reči izgovarala, nego je rekla „mi“, deleći tako odgovornost sa njima, štaviše, implicitno priznajući da ništa od izgovorenog nije samo deo i delo individualne jarosti i jurodivosti.
Dovde je sve lepo.
Ana Brnabić je, međutim, sve te uvrede, svu agresiju i mržnju, nazvala greškom, apelujući za razumevanje: „ljudi smo, grešimo“. Istina je, ljudi greše. I tome ne treba prestrogo suditi, jer će i vama onda tako biti suđeno.
Ali, ima tu jedna začkoljica. Poslužićemo se pronicljivim rečima Ilije Čvorovića: „Hoće centrala jednom da pogreši…“. Ako se, međutim, greška ponovi, stvar postaje dubiozna. A ako greška preraste u obično, redovno stanje, onda ona može biti sve, samo ne može biti greška.
Nazivanje umetnika, intelektualaca, novinara, opozicionih političara, nevladinih aktivista ili bilo kojih drugih slobodnih građana najpogrdnijim imenima i njihovo najbesramnije klevetanje nije greška i ispad unutar inače uredno i pristojno funkcionišućeg sistema jedne vladavine, nego je, naprotiv, jedno od njegovih osnovnih obeležja. Mnogi su pre glumaca bili i ološ i šljam i izdajnici i plaćenici, i niko im se nikada zbog toga nije izvinio.
Ana Brnabić se toga možda ne seća jer se tada još nije bila politički rodila, ali u prvih godinu-dve neoradikalske vladavine postojao je izvestan napor za suzdržavanjem od grubih i prostačkih reči i činova, e ne bi li se što uspešnije prodala priča kako ti ljudi nisu oni isti mračni tipovi iz devedesetih, nego neki novi, mirišljavi i prozrač(e)ni blagorodnici. Insistiram na reči „napor“ jer njima ni tada uopšte nije bilo lako da se suzdrže: čim biste ih samo malo isprovocirali, krenuo bi škrgut zuba, sev očnjaka.
Otkud, dakle, sada izvinjenje? Proradio je vonj instinktivnog straha, stvari su počele da odlze predaleko, i sada valja pokušati iskontrolisati štetu koliko je to moguće. A nije moguće baš mnogo.
S druge strane, čemu insistiranje na „grešci“? Zato što i dalje žele da žive u uverenju da se „ova situacija može prevazići“, nakon čega bi se sve nastavilo isto kao i do sada, a sledeći šljam neka se spremi za giljotinu. Neću da tvrdim ni da je to nemoguće, ali u tom slučaju nemojte više njih kriviti ni za šta.
U ovom trenutku je najvažnije razumeti ovo. Nije „Srbija protiv nasilja“ izašla na ulice samo zbog nasilja doslovnog, fizičkog, sa oružjem ili bez njega. Nego i zbog neprestane seanse vređanja i ponižavanja koju nad njom sprovodi klika koja je za sebe monopolisala ne samo institucije, nego i skoro svaku upotrebu javnog jezika, a sve koji nisu poput njih saterala u ćošak, stalno preteći da će ih i odatle poterati, neznano kuda. Valjda da „glume negde drugde“, što bi rekao jedan od njihovih besprizornika.
To je nasilje o kojem Ana Brnabić ne sme ni da misli, a kamoli da govori, jer je u međuvremenu svojom voljom postala njegov protagonista. I to nasilje nije greška. Greška je, gora od zločina, što je onima koji ga sprovode – a oni ne mogu i ne žele drugačije, to dokazuju već skoro trideset godina – omogućeno da zajašu državu i društvo i čine im šta god hoće, uz tek simboličan i bezopasan otpor.
Da li se u tom smislu nešto promenilo? Kad me uhvati skepsa, ohrabri me naznaka panike u njihovim rečima i očima. O tome oni ipak znaju više od nas.
![](https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjGaem1pwXnmGquuTilxiDcCGCJfcVFgZRIRvjxTRxoqZN4ildCqo-imoA4RvVEm6wG2PWlWT4_trXuk4ZVFpEV2UtlINfk0E7l0i-GoWdNwC6vdFERJYme2y1H03N9W2ZvImIDNN27O9Pcm2KszK317F76IbP4xrOXkdp0DF6Fx0hwyJ9nrYhZOImx/s320/klm%20000001.jpg)