Eh, da je nekog bilo da im kaže…

Karikatura: Corax, za dnevni list ''Danas'', 25.6.2020.

Piše: Srđan Milošević, tekst za Peščanik.net, 13.7.2020.
Autor je istoričar i pravnik, naučni saradnik Instituta za noviju istoriju Srbije. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. 

Ohlokratija u Srbiji ne prestaje da proizvodi maglu i da izbegava odgovornost za epidemiološku situaciju u zemlji. Nerazumno je da oni, koji nikada nisu imali nikakav autoritet, poput političkog dela kriznog štaba (na čelu sa naturščikom u ulozi predsednice vlade), kao i oni koji su autoritet nepovratno prokockali ipak i dalje pokušavaju da se bave zadatkom koji više ne mogu da ispune. Unjkava i bestidna pozivanja na solidarnost i odgovorno ponašanje od istih onih likova koji su se ponašali do krajnosti suprotno svemu tome samo su dolivanje ulja na vatru i generator novog nezadovoljstva, očaja i besa. Njima ogroman broj ljudi ne veruje, za njih nema nikakvog poštovanja, oni su ljudi bez autoriteta i veliki deo građana opravdano ih smatra odgovornima za nastalu situaciju, za broj zaraženih, za smrtne ishode i za sve što je u zemlji otišlo dođavola u vezi sa epidemijom.

Notorno je već da je u prvom naletu zarazne bolesti logika režima bila da najradikalnijim merama suzbije virus. To je bilo u vezi sa projektovanim izborima i sa opsesijom da Srbija dokaže da je nešto što ona tragično nije tj. država sposobna da rešava probleme. Na udar virusne infekcije sledio je protivudar režima, po leđima građana, merama koje su bile sračunate isključivo na brz efekat. Kada se zaključaju ljudi i zemlja potpuno stane, bilo bi pravo čudo da se udar epidemije ne zaustavi. Ipak, ljudi su bili dovedeni do granice izdržljivosti, a Šef im se rugao svakog dana, pokazujući da za njega ne važe nikakve mere ni propisi, kao da on nije građanin ove zemlje.

A onda je sve odjednom prestalo: proglašena je nekakva pobeda, sve mere su nestale u ekspresno kratkom roku i prešlo se na „preporuke“, iako je i poslednjem mamlazu moralo biti jasno da će, kad se prvobitne najstrože mere napuste u potpunosti, ljudi, razumljivo, ignorisati mlake preporuke. Ako to nekome nije bilo jasno unapred, moralo je postati jasno posle nekoliko dana iskustva. Ali – ništa. Režimu je bilo potrebno da lupeta kako je virus pobeđen i kako je sve, manje-više, normalno, što je, razume se, bilo u vezi sa opsesijom da se na izbore istera što više glasača. Bankrotirani krizni štab tada je pao na najniže grane, a od silne nepolitičnosti videli smo čak i doktorku Ministarku kako poziva građane da izađu na izbore. (Čudni su kriterijumi doktorke Ministarke o tome šta je politička izjava, od kojih se tobože uzdržava, a šta nije).

Bezobrazno negiranje da se prihvati istinska odgovornost (i sve posledice te odgovornosti) za nedelje i nedelje nereagovanja na svakodnevna upozorenja da je nenormalno, glupo i opasno odmah prestati sa svim merama predstavlja provokatorsko ignorisanje i pravljenje ljudi budalama. Besprizorna je laž da takozvana vlada Srbije i njen patetični krizni štab nisu mogli da znaju nešto što je bilo jasno svakom iole zainteresovanom pojedincu koji poseduje očuvane moždane funkcije i informiše se o toku zaraze (da ne pominjem stručne i odgovorne koji moraju da pokažu dodatni oprez): ako je virus nepoznat, ako njegovo ponašanje nije bilo predvidivo sa visokim stepenom izvesnosti, onda je prelazak sa režima „sve“ na režim „ništa“ bio bezumni „ruski rulet“ sa životima i zdravljem građana. Sve se, uostalom, svodi na jednostavno pitanje: zašto posle prestanka neustavnog vanrednog stanja nisu bile propisane relativno jednostavne mere obaveznog nošenja maski i zabrane masovnog okupljanja? Zato što je iz političkih razloga trebalo stvoriti iluziju trijumfa nad zarazom i povratka u „normalnost“ (kao da ova u Srbiji uopšte postoji).

Nakon posledica koje vidimo zbog pristupa u maniru „neće valjda“ nije dovoljno ritualno „preuzeti odgovornost“ već je nužno formiranje potpuno novog kriznog štaba i potpuno novi pristup državnih funkcionera ovom pitanju. Umesto ogavne samopromocije neophodno bi bilo i da se Šef više ne pača u stvari za koje nema baš nikakve kvalifikacije niti ovlašćenja i da sve u vezi sa epidemijom u potpunosti preuzmu ljudi koji imaju i znanja i ugleda, odnosno kojima bi građani poklonili poverenje u ovoj situaciji. (Što i dalje ostavlja Šefu prostora da iz svog kabineta nabavlja opremu – trebaće i toga – i svakodnevno nas obaveštava o svojim sposobnostima, ugledu i genijalnosti). Nakon svega (a tako je trebalo od samog početka) njegovo bi bilo samo da bude najprilježniji u pridržavanju propisanih mera i da se, u skladu sa time, što manje pojavljuje u javnosti, budući da samo proizvodi haos (u samo dva dana prvo u vezi sa studentima i najavom njihovog isterivanja iz studentskih domova, a potom najavom novog policijskog časa, za koji ne vidim šansu da ga ljudi ponovo prihvate). Naročito bi bilo važno da se u novom kriznom štabu nađu još i psiholog i stručnjak za ljudska prava, što do sada, očito, nije bio slučaj (ili se njihovo prisustvo nije primećivalo), pa se u tim domenima manifestovalo nepojamno divljaštvo.

Naravno, potpuno je očekivano da čovek sa psihologijom dripca i ukoljice uživa da iritira svojom savršeno nepotrebnom pojavom i, nadasve, postupcima. On drobi o brizi za zdravlje naroda, ali istinski ne shvata da ovo nije politička igra živaca i uporno provocira svojom najbestidnijom politizacijom opšte nevolje. Otuda, ništa se smisleno neće dogoditi: razumna i celishodna rešenja nisu ono što zanima Šefa i njegove skutonoše. Oni žele da Šef (i niko drugi!) bude pobedilac korone u Srbiji, bez obzira na potpunu nekompetentnost i bez obzira na cenu, a to je ravno zločinu. Poznato je da postoje nesolidni, rđavi karakteri, pojedinci bez skrupula, sa nultim stepenom građanskih vrlina. Retko se, međutim, događa da đavo dune u rog i na jednom mestu okupi bratiju sastavljenu, bez izuzetka, od takvih tipova, kao što se to dogodilo u ovoj zemlji u slučaju tzv. državnog vrha i svih njegovih ekstenzija. Ali ono što ipak uvek iznova i iznova iznenađuje jeste upadljivo odsustvo makar i naznake, makar tračka stida. To se ne može odglumiti, to je autentično stanje svesti i zastrašujuće je kad lepo i jasno vidiš da njih ama baš ni malo nije sramota…