Pulmolog iz Slovenije: U Srbiji je nemoguće pratiti obolele


Prenosimo sa portala Nova.rs
Autorka: Bojana Milovanović

"Zbog ogromnog broja obolelih u Srbiji ne postoji mogućnost bilo kakvog praćenja čak ni svih obolelih, a kamoli kontakata. Ne samo da je testiranje od samog starta očajno organizovano, nego sada ima i toliko ljudi koji imaju indikacije za testiranje da je praktično nemoguće sve ih testirati". Tako epidemiolološku situaciju u Srbiji za Nova.rs komentariše Srđan Lukić, beogradski pulmolog koji radi u Sloveniji.

U trenutku nove eksplozije koronavirusa u Srbiji, Lukić objašnjava kako se Slovenija bori i šta bi Srbija trebalo da uradi. Naš sagovornik kaže da smo ovde gde smo zbog “šarlatanskog Milano pristupa” i nema neka ohrabrujuća predviđanja niti rešenja kada je borba protiv pandemije u Srbiji u pitanju. Neki će reći: lako je njemu da pametuje i mrači iz udobne Slovenije – ipak, i njima savetujemo da pažljivo pročitaju to što doktor Lukić ima da kaže.

Koje mere Slovenija sada preduzima protiv korone i kako ih upoređujete sa Srbijom?

– U ovaj drugi nalet Slovenija je krenula iz bolje pozicije od Srbije tako što je nakon prvog naleta svela broj novozaraženih bukvalno na 0-2 po danu tako da je bilo moguće pratiti svaki novi slučaj, uraditi kompletnu epidemiološku anamnezu, registrovati sve kontakte, testirati ih i na taj način izolovati i sprečiti dalje širenje infekcije. Kada je COVID po drugi put krenuo da divlja po Balkanu, prvenstveno u Makedoniji i Srbiji, primećen je uvoz dvocifrenog broja slučajeva iz balkanskih država. Slovenija je svaki slučaj tretirala pojedinačno, kontakti, testiranja, izolacija, a donete su i mere karantina za sve koji dolaze iz nebezbednih država (ne samo sa Balkana) kako bi se predupredili novi uvozi. Srbija, za razliku od Slovenije, niti u jednom momentu nije imala kontrolu nad preostalim slučajevima nakon obuzdavanja prvog naleta, niti je imala nameru da je uspostavi već se išlo na varijantu “valjda će to da se sredi samo od sebe”. Nije se sredilo samo od sebe.

Kojom opremom raspolažu tamošnje zdravstvene ustanove i zdravstveni radnici i kakvi su protokoli za kovid?

– Nije to nikakva svemirska oprema, ista je kao i u Srbiji. Ono što se razlikuje je organizacija koja je vodila računa i o najsitnijim detaljima – gledalo se da se izbegava ukrštanje puteva između COVID i drugih pacijenata, timovi lekara i sestara koji su naizmenično radili sa COVID pacijentima su čak međusobno izbegavali jedni druge kako ne bi svi bili kompromitovani u slučaju zaraze jednog člana jednog tima.

Ako su zdravstveni radnici imali nebezbedan kontakt odmah su testirani i bili stavljani u (samo)izolaciju kako ne bi proširili dalje virus u ustanovi u kojoj su radili. Testiranje ne samo što je bilo opsežno već je bilo i brzo (testovi su u COVID ustanovama za sumnjive pacijente stizali za par sati kako ne bi opstruisali rad). Propusti su napravljeni u nekim staračkim domovima u koje se virus uvukao i najviše žrtava je i bilo u tim domovima. 55 odsto od svih preminulih u Sloveniji je bilo starije od 85 godina. Od 111 ukupno preminulih samo četvoro je bilo mlađe od 65 godina što sve govori da su bili efikasni i u lečenju, a ne samo u sprečavanju širenja epidemije. Ono što je pomoglo je i to da je Slovenija odmah na početku reagovala, nije slala svoje građane na šoping u Milano. Takođe, nije bilo disonantnih tonova u porukama koje je država slala. Građani su u svakom momentu bili sinhronizovani sa merama koje je donela država i pridržavali su ih se čak i kada su ih veoma kritikovali, kao što je to npr. bila mera zabrane izlaska iz opštine u kojoj imaju prebivalište. Sada je situacija mnogo bolja nego u prvom naletu virusa, trenutno ima samo 15 hospitalizovanih pacijenata obolelih od COVID, od kojih nijedan nije u intenzivnoj jedinici. U celoj Sloveniji samo jedna bolnica ih trenutno leči, Infekcijska klinika u Ljubljani, a od danas je i u Mariboru otvoreno jedno COVID odeljenje. I to je sve, za sad, do sada preduzete mere drže situaciju pod potpunom kontrolom.

Šta biste predložili u Srbiji, kako suzbiti rast broja zaraženih?

– U ovom momentu to izgleda gotovo nemoguće. Zbog ogromnog broja obolelih ne postoji mogućnost bilo kakvog praćenja čak ni svih obolelih, a kamoli kontakata. Ne samo da je testiranje od samog starta očajno organizovano, pa se na rezultate čeka po nekoliko dana, nego sada ima i toliko ljudi koji imaju indikacije za testiranje da je praktično nemoguće sve ih testirati. O kontaktima da i ne govorim. U takvoj situaciji ne postoji način da se ciljano i efikasno preduzimaju epidemijske mere izolacije. Jedina opcija bi bila zatvaranje svih građana na 14 dana, što je nemoguće iz više razloga, nije potrebno da to objašnjavam. Preostaje opcija da sami građani shvate da je neophodno da poštuju nekoliko prostih mera (maska, distanca, higijena ruku), ali to je još manje moguće nego da svi budu zatvoreni na dve nedelje. Ni to ne moram da objašnjam zašto. Treća opcija bi bila da vlast smisli neke konstruktivne i podsticajne mere, a ne samo da zabranjuje i preti kaznama, ali to je tek viša matematika pošto iz iskustva znamo da je vlast u Srbiji sposobna samo da uspešno osvaja izbore od nivoa mesne zajednice do predsednika. I da polugama sile dovodi građane u red kada pomisli da joj je to što je osvojila ugroženo.

Šta je, prema Vašem mišljenju, doprinelo širenju i novom porastu broja zaraženih u Srbiji?

– Ne može se to posmatrati bez šireg konteksta. Sve je počelo od šarlatanskog Milano pristupa. Zatim je tu bila patološka potreba vlasti da se pokaže kako radi najbolje od svih na svetu u organizaciji borbe protiv COVID, a što je dosta odudaralo od stanja na terenu. Setimo se, jedna od najpompeznijih akcija je bila lična isporuka respiratora novopazarskoj bolnici, a koja se prva raspala u drugom naletu virusa. Od početka je ovladavanje epidemijom bilo prvenstveno u cilju promocije vlasti, kao i uostalom sve što se dešava u Srbiji, tako da je zbog izbora proglašena “pobeda nad COVID-om”, što je dovelo do sveopšteg opuštanja uz podgrevanje festivalske atmosfere organizovanjem sportskih događaja sa masovnim prisustvom publike. Sve to niko nije ni pokušao da vrati u kolosek dok se nisu završili izbori. Nakon toga je bilo prekasno, epidemija se ponovo raširila po mnogim gradovima, a i za bilo kakve nove mere više nisu postojali uslovi jer je vlast izgubila svaki autoritet kod građana. Sve to je iz revolta otišlo i u drugu krajnost, pa su građani namerno kršili i najosnovnije mere. To je naravno dodatno pogoršalo već lošu situaciju. Trenutno se pokušava opet sa nekim zabranama, pretnjama i najavama kažnjavanja što je u potpunosti jalovo jer sam siguran da nisu sposobni ni da iskontrolišu nošenje maski u zatvorenom prostoru, a kamoli nešto više. I na kraju da dodam još jednu veoma važnu stvar, iako daleko da je to poslednja (ima toga još, ali malo je prostora sve da se navede): nastupi nekada uvaženog profesora Nestorovića su redovno urnisali šanse da se i pomisli da će kontrola nad epidemijom biti uspostavljena.

Kakva je Vaša poruka građanima kako da se ponašaju?

– Svako mora da vodi računa o svom ponašanju. To naravno nije dovoljno ako se mnogi drugi ponašaju neodgovorno, ali je osnov. Ljudi koji pripadaju rizičnim grupama da se distanciraju od drugih ljudi što je više moguće. Rodbina, komšije i prijatelji koji nisu u riziku da se organizuju kako bi ih (uz poštovanje mera, naravno) redovno snabdevali. To sve ne znači da ljudi iz rizičnih grupa treba da se zatvore u kuće i stanove – nužno je zarad psihofizičkog zdravlja svakodnevno da izlaze napolje. Šetnja uz držanje distance, prvenstveno od onih koji ne nose maske i samim tim se ponašaju bahato, ne nosi sa sobom rizik, čak naprotiv. U slučaju da saznate da ste bili u kontaktu sa nekim kome je potvrđen COVID nema mesta panici – izračunajte koliko je vremena prošlo od poslednjeg kontakta i barem do 8. ili 9. dana od tada vodite dodatno računa da nekome ne dišete u lice (i ostalo što može preneti virus). Ukoliko dobijete simptome i znake bolesti, opet bez panike, prijavite se za testiranje i odradite to (ako je moguće, naravno zbog gore pomenutih ograničenja), pošto se na rezultat čeka nekoliko dana.

Zašto ste otišli iz Srbije i da li bi ste se vratili da radite u ovdašnjem zdravstvenom sistemu?

– Razloga za moj odlazak iz Srbije ima mnogo – neki su vezani za sam posao, neki za političku situaciju, neki za samo srbijansko društvo, a neki su strogo lične prirode. Pomenuću samo ove vezane za posao, zato što su striktno vezani za temu o kojoj razgovaramo. Nakon 12 godina rada u zdravstvenom sistemu Republike Srbije mogu slobodno da kažem da je on zasnovan isključivo na entuzijazmu ljudi koji u njemu rade. Svi ti ljudi i sada nose ovu borbu protiv COVID. Sam sistem je zasnovan na dobrim, humanim principima, ali je rukovođenje rak rana. Nedostatak para jeste problem, ali to je problem bukvalno u svakom zdravstvenom sistemu na svetu. Ljudi koji rukovode sistemom, što u ministarstvu, što u fondu i njegovim komisijama, kao da nemaju nikakvog dodira sa medicinom na terenu, pa konstantno guraju ogromna sredstva na gašenje zdravstvenih požara umesto da, sa mnogo manje sredstava, spreče da do požara uopšte i dođe. Pa tako u pulmologiji, mojoj grani, nema podrške za lečenje poremećaja disanja u spavanju, što bi se svelo na jednokratnu nabavku aparata koji se koriste za lečenje istih. Ali zato kada zbog nelečenja tih poremećaja (jer većina ljudi u Srbiji sama ne može da priušti kupovinu tih aparata) dođe do kardiovaskularnih komplikacija, na lečenje istih odu višestruka sredstva od onih koja su mogla to da spreče. I onda dobijemo bolesnije ljude, koji ranije umiru nego u državama koje u vrhu zdravstva imaju sposobnije ljude nego što je to slučaj u Srbiji. Ja više nisam mogao da izgovaram rečenicu “utvrdili smo da imate tu i tu bolest, ali na žalost fond ne želi da vam plati lečenje već morate sami to da obezbedite, ako možete”. A većina ljudi u Srbiji ne može. Takvih primera ima u svim granama medicine, neki su vidljivi, kao što je to recimo (ne)lečenje obolelih od multiple skleroze, dok su mnogi nevidljivi, kao što je to slučaj sa pomenutim poremećajima disanja tokom spavanja.

I na kraju da li bih se vratio? Naravno, ako se preokrenu svi razlozi, ili bar većina, zbog kojih sam otišao. Tu čak ovi razlozi vezani za posao imaju najviše šanse – oni drugi o kojima ovog puta nisam govorio su mnogo veći i, na žalost, teško da će se promeniti u dogledno vreme, ako se ikad i promene.