BORIS DEŽULOVIĆ - Adio, generale



Piše: Boris Dežulović

U ljeto 1992. fotoreporter Maganja i ja probili smo se u opkoljeno Sarajevo, gdje sam, osim reporterskog posla, imao i sasvim privatnu misiju: nekako, bilo kako, izvući iz pakla jednog mog barbu, zapravo obiteljskog prijatelja, starca kojemu je od cijele obitelji ostala samo sestra u Splitu, ne znajući ni je li joj brat uopće živ.

Kad smo uz pomoć Zlaje Dizdarevića barbu na koncu polumrtvog našli u jednom izbušenom neboderu na Koševu, dočekala nas je tamo velika gužva: nismo imali pojma što se događa, sve dok nam jedan uzbuđeni stanar nije rekao da je u zgradi General. Zlajo nam je onda objasnio tko je General, i nekoliko minuta kasnije u jednom otvorenom stanu zatekli smo valjda cijelo stanovništvo nebodera kako prati napeti šahovski meč jednog komšije s tim tipom, neobičnim oficirom blaga lica koji je s mojim barbom i njegovim susjedima razgovarao na perfektnoj beogradsko-oficirskoj ekavici, kao da je sad stigao na prekomandu iz Batajnice.

Tako sam upoznao Jovu Divjaka, jugoslavenskog generala koji je odbio pucati po Sarajevu i pridružio se obrani grada, pa obilazio sarajevske nebodere ohrabrujući ljude i dižući im moral, ali sam samcat, bez tjelohranitelja, televizijskih kamera, novinarske pratnje i piarovaca iz informativno-propagandne službe.

Uz generala Luku Džanka, s kojim na Lastovu uz vino i gradele bistrim mračnu i mutnu povijest takozvanog Domovinskog rata, general Jovan Divjak bio je jedini časni oficir kojega sam poznavao. Kasnije je bio redovit na svim mojim sarajevskim književnim gostovanjima, kao i onim skarednim zajebancijama s Predragom Lucićem. Dobri čovjek Jovo. Adio, Generale. 

***

Boris Dežulović je podsjetio i na tekst koji je 2011. objavio u Oslobođenju, pod nazivom Što je Sarajevu Jovo Divjak?

"Takve ratne legende Sarajevo pamti i rado prepričava. Srbin, rođeni Beograđanin, koji je ostao u gradu u kojemu je proveo gotovo pola života, odbijajući da se pridruži vojsci što se odbila pridružiti narodu, general i gospodin koji hrabri Sarajlije pretrčavajući raskršća na aleji snajpera i sa stanarima izbušenih koševskih nebodera razgovara na svojoj tečnoj i nikad izgubljenoj ekavici, a sa stranim novinarima i diplomatima na tečnom francuskom - general Jovan Divjak brzo je postao simbol obrane grada u kojemu te 1992. nije bilo važno tko si i čiji si, nego gdje si.

(...)

General Srbin, a Bosanac, koji je u to svoje bosanstvo na kraju tiho sklonjen i penzioniran, odbijajući biti čovjek-simbol i stiropor za dekoraciju svečanih obljetnica, izabravši u miru istu stranu kao i u ratu, jedinu časnu i jedinu ispravnu, dodajući svom časnom imenu puno i jedino ispravno značenje."