Granica



Dejan Ilić, tekst za Peščanik.net, 27.4.2021. 

Sve smo to očekivali kada je u javnost provalila priča o zlostavljanju dece i podvođenju žena u Jagodini. Znali smo da će žrtve, i pre nego što se utvrdi da li ih je uopšte bilo, a po svemu sudeći izgleda da ih jeste bilo, otići u drugi plan, da bi u prvom planu ostala nametnuta lažna priča o političkim trvenjima u Srbiji. I poligraf, naravno. Ko vas zlostavljanom decom, vi njega poligrafom – tako rezonuju čelnici režima i njihovi medijski savetnici.

Dobro, ako smo mi znali, morala je sve isto znati i Marinika Tepić. Iako je znala, ipak je s tom strašnom pričom izašla u javnost. Šta je mislila da će time postići? Srbija nije samo fasadna demokratija, ona je zapravo fasadna država. Što će reći da se iza fasade države nalazi nešto varvarsko, što s državom nema nikakve veze. Srbiju na okupu ne drže institucije: da se ne razlije ili ne razbije u paramparčad, na okupu je drže granice njenih suseda.

Ali, baš u toj fasadi i jeste stvar. Kada izađete sa pričom o zlostavljanju dece i podvođenju žena, za tu priču nema ko drugi da bude nadležan do pomenute fasade: jesu policija i pravosuđe u Srbiji fasade, ali i kao fasade ostaju jedina mesta gde se može staviti tačka na priču. S druge strane, baš zato što su fasade, i policija i tužilaštvo, kao što gledamo ovih dana, stavljaju se u službu režima i nastoje da priču ili zataškaju ili je zavrte tako da se na nju ne može staviti tačka.

Dakle, sve smo to znali. A ako smo znali mi, znala je i Marinika Tepić. A ipak je sa pričom, da ponovimo još jednom, izašla u javnost i još povrh toga otišla da svedoči pred policijom u Jagodini. Istom onom policijom koja je pre desetak dana odbila da je zaštiti od nasilnika. Od policije je tražila da obezbedi svedoke, pa ako dobije garancije da će svedoci biti sigurni, sledeći put će doći sa njima. Za sad, očekivano, garancija nema. Šta misli čitalac: hoće li ih biti?

Čitalac rezignirano sleže ramenima – siguran je da će garancije bezbednosti izostati i da od svedočenja neće biti ništa. Odmahuje rukom i pita se – šta je Mariniki sve ovo trebalo, kao da ne znamo gde živimo i šta rade gnusni nasilnici na vlasti u Srbiji? Čitalac zaključuje – bolje bi bilo da je Marinika ćutala, kao što sve vreme ćute svedoci i žrtve. Svedoci i žrtve ćute da sačuvaju život, čitalac bi pak da sačuva zdravu pamet i lažni spokoj iza čvrsto zatvorenih očiju za stvarnost.

Naravno, čitalac greši, iz barem dva razloga. Prvo, ne znamo gde živimo. Stvarnost nam se iz dana u dan pokazuje strašnijom od naših najcrnjih slutnji. Ako ni zbog čega drugog, onda barem zbog toga ima smisla što slušamo o strahotama zlostavljane dece. Moramo znati istinu. Drugi razlog je u vezi sa prvim: ta istina je tako strašna da postaje nepodnošljivo da se u vezi sa njom nešto ne uradi i barem se pokuša da se neizdrživo stanje promeni.

Priča iz Jagodine, ako se potvrdi, ne govori nam samo u čemu živimo, nego nam kaže i ko smo to mi kada pristajemo da u tome živimo. Ona proverava naše granice trpljenja. Za sada se kao zajednica uopšte i kao njeni članovi ponaosob pokazujemo kao vrlo trpeljiva bića. Ali, valjda i ta trpeljivost ima svoj kraj. Iznošenjem strašnih priča o zlostavljanju dece i žena i zahtevom da se one provere a da se nasilnici gone ako se pokaže da su priče tačne vrši se – recimo to grubo jednostavno – pritisak na našu ljudskost.

Na sve nas uopšte i na zaposlene u policiji i pravosuđu posebno. Naprosto se ispituje koliko su daleko spremni da idu u zatvaranju očiju pred istinom i služenju režimu. Apelovati pak na moralno čuvstvo u Srbiji, rizičan je posao. Sećamo se radnika iz Lučana koji su pred zgradom suda u Ivanjici nasrtali na kolegu koji je izgubio sina, takođe radnika u istoj fabrici, e da bi zaštitili direktore, to jest poredak koji im radi o glavi. Radnici su pristali na trampu: smrt kolege za pasji život. Nezamislivo, ali se dogodilo.

Sećamo se žena iz Brusa, a sada gledamo kako se postrojavaju i žene iz Jagodine, da svojim telima (i tužbama) zaštite zlostavljača. Da li smo pre Ivanjice, Brusa i Jagodine znali da je u Srbiji bezmalo sve na prodaju? Slutili možda jesmo, ali nismo mogli znati. Sada znamo. Ali, drugo su radnici – žene i muškarci, od zaposlenih u policiji i pravosuđu. Ili su i policija i pravosuđe u Srbiji uništeni kao što su sa zemljom sravnjeni radnici?

Evo, sad to proveravamo. Lestvica je još podignuta. Reč je o sistematski zlostavljanoj deci, ne od strane „učitelja“ glume, nego od lokalnog moćnika. Sa „učiteljem“ glume sistem nekako izlazi na kraj. Šta će biti s lokalnim moćnikom. Ako je sistem država, makar i fasadna, da li će se pokazati da je lokalni moćnik ipak jači od države? Ako se pokaže, slegnućemo ramenima i reći – pa dobro, znali smo da je fasada a ne država. I pogrešićemo: nije reč o fasadi nego o ljudima i našoj elementarnoj ljudskosti.

Podsetimo se, za kraj, izbornog slogana s prošlogodišnjih lažnih izbora – „Za našu decu“. I sada otvorimo širom oči – je l’ ovo iz Jagodine ispunjavanje izbornog obećanja koalicije na vlasti? I zapitajmo se gde je granica.