DEJAN TIAGO STANKOVIĆ - Portugal, Srbija i Papua Nova Gvineja



Dejan Tiago Stanković, kolumna za nedeljnik ''NIN''

Otkad je objavljeno da će se u Portugalu podići najveći pogon za transformaciju litijuma u Evropi, prijatelji iz Srbije ne prestaju da me pitaju ima li reakcije građana. Sprema li se pobuna? Zar oni ne znaju da gde prođu rudarske kompanije ostaje haos? U Papui Novoj Gvineji je iza rudnika litijuma ostao građanski rat, ne plaše li se Portugalci?

Odgovor je da se zasad ne bune mnogo, ali još ne znamo puno o tome. Znamo da su portugalski energetski gigant Galp, koji se bavi naftom i alternativnim izvorima energije i švedska fabrika baterija za automobile Nortvolt obećali investicije od 700 miliona evra i 1.500 radnih mesta.

Ministar za životnu sredinu izjavio je da je javna rasprava oko otvaranja rudnika na različitim lokacijama sprovedena, imala je više od 1.100 priloga, da je u toku analiza i da će rezultati biti objavljeni čim bude završena, te da će dozvole za eksploataciju rude tek tada biti izdate u skladu sa tim rezultatima. Sve je za sada transparentno, a obećavaju da će tako i ostati.

Postoji i a priori protivljenje tome. Iako nisu objavljene lokacije na kojima bi rudnik ili rudnici litijuma bili otvoreni, opštine u kojima su vršena ispitivanja su sve do jedne donele nepovoljna mišljenja u vezi sa otvaranjem rudnika u njihovom kraju, i to jednoglasnim odlukama nadležnih tela, bez obzira na stranačku pripadnost odbornika. Sve su izjavile da će učiniti sve što je zakonom dopušteno, a u njihovoj je moći, da rudnik u njihovom kraju nikada ne bude otvoren.

Država odgovara da Portugal navodno leži na najvećim rezervama litijuma u Evropi, da je to ogromna prilika za razvoj, ali da nikako neće uraditi ništa ispod žita.

Oni su, dakle, po pitanju rudarenja litijuma dogurali dalje nego Srbija, ali zašto nema pobune?

Pre nego što pokušam da odgovorim na ovo, osvrnuću se na još jedno važno pitanje koje je dosad zanimalo dosta naših ljudi. Portugal je u vakcinaciji protiv kovida-19 postigao neverovatan rezultat od preko 95 odsto vakcinisanih. Pitaju me kako su u tome uspeli?

Odgovor, po mom mišljenju, isti je kao i za litijum.

Pre svega, smatram ja, razlika između Srbije i Portugala je u tome što u Portugalu građani veruju vlasti. Ako je vlast preporučila vakcinaciju, svi se vakcinišu. Neko bi rekao da je to stvar mentaliteta, ali nije. To je pitanje iskustva. Naime, Portugalci su svedoci da im vlast već jako dugo radi po zakonu.

Od 1974, kad je pao totalitaristički režim i došla demokratija i ustanovljena vladavina prava, otkad je zemlja ušla u EU, još su se više uozbiljili tako da je lako verovati vlasti u zemlji gde se ona stvarno bavi svojim poslom i opšti utisak je da možda nisu najveštiji, ali nisu korumpirani i od zakona ne odstupaju.

Ovde se ne krade na izborima, dešava se da država povuče određene mere kad Ustavni sud odluči da nisu ustavne. Bio je slučaj da projektovana brana nije nikada izgrađena jer su u dolini koja bi bila potopljena pronađene šare po kamenju koje su pripisane praistorijskom čoveku. Što se brige o ambijentu tiče, država je već dugo jako aktivna i uspešna. U poslednjih pet godina sa 15 odsto struje napravljene od uglja, spali smo na nula procenata.

Niko ne sumnja da partija koja je na vlasti ima bilo koji drugi interes osim narodnog, niko ne pomišlja da će nas prevariti, da muljaju, nikome ne pada na pamet da će parlament pustiti nešto na štetu konstituenata. Čak nije bitno koja je stranka na vlasti. Tu sam već 25 godina, razne su se vlade promenile i sve su bile iste. Dotle je došlo da nemam pojma ko su ministri i ne zanima me, ne primećujem razliku i svejedno mi je iz koje će partije biti birokrate koji će administrirati javna dobra i interese.

Tako će, veruje velika većina građana Portugala, biti i sa litijumom. Uradiće studije što bolje mogu, uzeće u obzir sve faktore, videti da li smo na dobitku ili gubitku. Takođe, znamo iz iskustva - ako se narod iz tog kraja bude preterano bunio, vlast će popustiti, mada malo je verovatno da se bune, jer su u pitanju uglavnom planinski slabo naseljeni krajevi, odakle se ljudi masovno iseljavaju.

Zato mislim da ovaj primer nije baš primenljiv na Srbiju, naš je problem baš u tome što je naša zemlja sličnija Papui nego Portugalu.