LJUBODRAG STOJADINOVIĆ - Snajperski vodvilj



Ljubodrag Stojadinović, kolumna za portal N1

Vladar je opsednut atentatom na sebe. Kakav bi to bio romantičan podvig u ime naroda! Herojski odlazak koji bi mogao da se okonča srećno, uz opelo vaskrsenja na kome govori počivši na groblju preživelih. Da nije takve zamisli o besmrtnosti žrtve, napad na telo neuništivog bio bi potpuno bez smisla.

Atentat u Srbiji je dobio onostrane dimenzije: ono što se događa ne može se dogoditi. To je jeftina, neukusna fikcija, amaterska zamisao glupog vodvilja sa plastičnim cvetovima. Slatka jeza sadržana je samo u neostvarivoj mogućnosti i u patetičnom obredu zavetovanja živom pokojniku.

Srbija nije srećno mesto za vlasteline i njima slične. Od kad se pamti, pucalo se po dvorovima i oko njih, ubijani su kneževi, kraljevi, poslanici i premijeri. Zla krv se rasipala kako bi tek sasušena u prašini postala istorija. Od atentata 2003. Srbija se nikada nije oporavila. Ovo što sada imamo, izmilelo je iz radikalske telesine, i na njoj gradi pandemonijum od zločina i blatnu kulu na kosturima.

Na pitanje boji li se atentata, Vinston Čerčil je odgovorio: Nisam dovoljno veliki da bi neko poželeo da puca na mene.

Upozoren da bi u Dalasu mogli da ga ubiju, Kenedi je rekao: Ništa zato, ostao bih najmlađi predsednik u američkoj istoriji. Svejedno idem tamo da se suočim sa istinom.

Dok su ga sekli noževima u Senatu, Gaj Julije Cezar je zamerio svom štićeniku i učeniku: Zar i ti sine Brute!? A zašto ne bih i ja? – možda je rekao Brut.

U atentatima nema dobrih primera. Svaki od njih je zločin. Ubistvo cara je zločin koji ima smisla. Tako je govorio Agripa, vojskovođa i savetnik nekoliko rimskih cezara.

Seneka je upozorio Nerona posle niza ludačkih zločina: Zaista si moćan i možeš da ubiješ koga hoćeš. Možeš da ubiješ sve osim jednoga.

A koji je taj? - pitao je Neron. Pokaži mi ga da ubijem i njega.

Njega ne možeš. To je onaj koji će doći posle tebe, rekao je Seneka.

Atentati su neizbežni deo istorije moći i njenog okončanja. U Srbiji su izmišljeni atentati model vladavine. Možda je ovaj vladar dovoljno veliki za konačni udar na njegovu izuzetnost. To je neprekidni ritual u slavljenju nepostojeće smrti, sa fanatičnim nosiocima zamišljenog kovčega. Deo grupe lešinara i pogrebnika koji su se uzdigli na sprečavanju nepostojećeg i uvek nose krstaču za svaki slučaj. Iz takve zamisli mrtvog uma, stvoreno je sve što nas lišava sećanja na vreme kad smo bili ljudi.

Vlastodržac koji je na čelu varvarskog dela povesti, već je uspostavljen kao samrtna kreatura. Ona samo ubija potrošene dane svim nesrećnicima u njegovom vremenu. Večno i besmrtno delo ovdašnjeg besmisla, napravljeno je po nacrtu tvorca. On je svoj junak i svoja žrtva, samoživi gospodar srca tame, svojega i tuđeg straha od preostale životne sukrvice.

Atentati su mu potrebni kao dokaz o postojanju, njegova ugroženost je nastala u feljtonu o ubicama koje se smenjuju i odustaju pred nedoličnom metom. Ona je pogođena samo ako je promašena. Inventar optuženih ljudi koji ciljaju „njega i porodicu“, dokaz je o učincima gazdinog trusta pilećih mozgova. Zapisani su novinari, reditelji, neki političari, karikaturisti, nepoznate lutalice po Jajincima. Ali, tu su i opasni odmetnici iz režimske laboratorije, nekadašnji čuvari koji su mleli žive ljude, nekadašnji državni sekretari, sadašnji ministri.

Mnogi koji govore o njemu da je počinio zločine, da je uzeo vlast nad svačijim životom, da je lažov, hulja i nedostojan mesta na kome jeste. Sve će onaj Pinkov filmski radnik, ili neko još tupaviji da proglasi za ubice vođe i njegove rodbinske okoline. I da njih proglasi za mete, kao što je meta postao Oliver Ivanović. Njegove dželate režim čuva kao srećne neimare srpskog sveta.

Možemo li da očekujemo noćna koračanja po stepeništima, ili piromane koji dolaze sa bakljama? Ne zbog atentata, već zbog javnog govora koji postaje opasan udar na izbezumljenog despota. To se naslućuje kao izlaz iz njegove paranoje od naglog gubitka moći.

Ništa nije tužnije od bivšeg vlasnika svega postojećeg. On ne želi da zapadne u takvu tugu, jer je već pomahnitao od brige za posed i robove na njemu. Želi da ga klovnovi ožale na vreme, kako bi preživeo pad, ožaljen i od sebe samog. A pad se čini neizbežnim. Zašto bi ga bilo ko napao pred 3. april koji neće moći da prebrodi? To su izbori koje ne sme da izgubi a ne može da ih dobije.

Ako ima razloga za paniku na dvoru, to će biti njegova unutrašnja Valkira, zavera posluge pred ofucanim gazdom, strašnim prizorom supstance u raspadanju. Izdaće ga najodaniji pred sam kraj, kako bi spasli svoje guzice u kojima su držali glave. Da bi se nekako sakrili od bruke, pomija i gliba. Nema tako okamenjenog mozga koji u sebi neće sačuvati bar komadić stida. Samo da se okrene i vidi pred kakvim je stvorom puzao tolike godine.

Neko mu možda zaista smišlja gadan kraj, ali to mogu da budu samo crvi iz njegove svite.