Netom prije početka pandemije koronavirusa, polonistica Đurđica Čilić objavila je svoj beletristički prvijenac, knjigu intrigantnog naslova “Fafarikul”. Ta zbirka autobiografskih zapisa, koji su originalno bili objavljeni kao postovi na Facebooku, privukla je veliku pozornost čitateljske publike. Čilić je rođena 1975. u Livnu u BiH, odrasla je u Vitezu, a od 1994. živi u Zagrebu. Od 2000. radi na Katedri za poljski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Objavila je niz stručnih radova o poljskoj književnosti 19. i 20. stoljeća, književnih recenzija, te prijevoda s poljskog. U međuvremenu se ne skanjuje javno djelovati za ciljeve koje smatra ispravnima: s kolegama s fakulteta organizirala je prikupljanje pomoći za izbjeglice na granici s BiH, vodila je besplatan tečaj hrvatskog jezika za izbjeglice s Bliskog istoka, a također je javno istupala protiv svega što smatra suprotnim interesima Filozofskog fakulteta i Zagrebačkog sveučilišta, kao kad se, primjerice, kao jedina članica Senata Sveučilišta suprotstavila dodjeli počasnog doktorata čelniku bosanskohercegovačkih Hrvata Draganu Čoviću. Od ove godine predaje i na sveučilištu u poljskim Katowicama, a ovih dana u izdanju zagrebačkog nakladnika Disputa izlazi njezina druga knjiga, “Novi kraj”, svojevrsni nastavak “Fafarikula”. Tim povodom ljubazno je pristala na razgovor za Express.
Express: Vaša prva knjiga beletristike - “Fafarikul” - objavljena prije dvije godine, pisana je kao niz postova na Facebooku i, kako ste sami rekli, bez namjere da bude knjiga. Pretpostavljam da ste “Novi kraj” pisali s namjerom da bude objavljen kao knjiga. Koliko se razlikovao vaš pristup u pisanju te dvije zbirke? Nakon uspjeha “Fafarikula”, jeste li osjećali pritisak “druge knjige”?
Život moje prve knjige me iznenadio, možda upravo zato što za nju nisam imala plan. Pronašla je veći krug čitatelja nego što sam uopće bila mogla pretpostaviti. Ali drugu sam pisala s predumišljajem, iz pobude koja je duboko emotivna, pa mi je od toga što će dalje biti s knjigom važnije da sam je uopće pisala. Ali kako se zapravo profesionalno bavim drugim, meni važnijim poslovima, život tih knjiga ne tiče me se onako kako se pravih književnika tiču njihove knjige. Pisanje ne smatram nečim što me legitimira i određuje.
Express: U pogovoru “Fafarikulu” napisali ste da književno djelo, nakon što je objavljeno, više ne pripada autoru nego čitatelju. U ulozi čitatelja, vaše zapise iščitavam kao autobiografske. U svojim knjigama iznosite vrlo intiman životni portret “Đurđice Čilić”. Koliko zajedničkoga imaju Đurđica autorica i stvarna Đurđica?
Vi ste čitatelj, dakle u pravu ste. A ja s druge strane nemam osjećaj da iznosim vrlo intiman portret, to što pišem je autofikcija i nisam se ni nakon prve ni nakon druge knjige osjećala kao da sam svoju privatnost izložila svijetu. Možda zato što držim da knjige zapravo uvijek govore nešto drugo u odnosu na ono o čemu eksplicitno govore. A možda i zato što ja privatnosti imam napretek, i u mojim je dvjema knjigama tek mali dio mene, otprilike koliki je bio i komad ledenjaka koji je stršao na površini oceana kad ga je ugledao kapetan Titanica. On je mislio da je, vidjevši komad – vidio sve. Zato mu je brod i potonuo.
Express: Netko je napisao - valjda je to bio Boris Maruna - da je domovinu lakše voljeti izdaleka. Vrijedi li to i za zavičaj? O svom djetinjstvu i mladosti provedenoj u Vitezu pišete idilično. Biste li o Srednjoj Bosni pisali s toliko ljubavi i nostalgije da ste ostali živjeti tamo?
Da sam ostala živjeti tamo, ne bih osjećala nostalgiju nego frustraciju. Osjećam je, doduše, i u Hrvatskoj prema Hrvatskoj, ali na drukčiji način. Ne bih kazala da o Bosni pišem idealizirano nego da pišem selektivno. Ali svako je pisanje takvo. Zabilježila sam slike, događaje i ljude koji mi se čine vrijedni pamćenja, ne zbog svoje veličine i važnosti nego zbog činjenice da su bili dio jedne cjeline i jedne zajednice kakve tamo, ali ni drugdje na Balkanu, više ne može biti. U takvu se Bosnu ne mogu vratiti jer je nema, zato sam je napisala.
Express: Dio vaših priča odvija se neposredno pred raspad bivše države, u vrijeme u kojem je probuđeni nacionalizam upravljao svakodnevicom većine stanovnika Jugoslavije. U vašim sjećanjima, međutim, gotovo da i nema međunacionalnih sukoba u BiH. Jeste li doista tad živjeli okruženi samo tolerantnim ljudima? Ili ste možda bili nesvjesni svoje okoline?
Doista sam živjela u sredini u kojoj smo bili miješani, a tako je bilo i u mojoj obitelji. Ali to da smo miješani, čula sam tek uoči rata. Da je samo još jedna generacija izgurala životni vijek bez rata i u ekonomskoj stabilnosti, pitanje nacionalnog identiteta nikad ne bi postalo važno, a crkve i džamije bi postale folklorna društva, a ne političke institucije. Nemam nijednu lijepu riječ za probuđene nacionalne identitete u devedesetima. I nisam od toga vidjela nijednu stvarnu korist za te nacije.
Express: Tijekom sukoba Hrvata i Bošnjaka u Srednjoj Bosni bili ste u vrlo osjetljivim tinejdžerskim godinama. Što ste tada mislili o tom sukobu, a što mislite danas? Čini se da u svojim knjigama nerado pišete o tom ratu. Odnosno, gotovo u potpunosti izbjegavate tu temu...
Ako nečega ni najmanje ne nedostaje u literaturi ovih prostora, a nažalost ni u medijima i javnim diskusijama, onda su to ratne teme. Meni je sve, ali baš sve u vezi s ratom odvratno, bio on osvajački ili obrambeni, jer se i obrambeni vrlo brzo ukalja nevinom krvlju i pljačkom, svjedočili smo tome. I znate one kritičke osvrte na knjige ili filmove o ratu u kojima se autore hvali da su pišući o brutalnosti rata pokazali njegove užase i besmisao? E pa ja sam besmisao rata evo pokazala tako da sam odlučila ne pisati o njemu. A i kao čitateljica bih radije posegnula za osrednjom literaturom o bilo čemu, nego za dobrom o ratu.
Iz intervjua za Express.hr
