Paorski refleks



Ljubodrag Stojadinović, kolumna za portal N1, 29.11.2023. 

Vladalac ovdašnji uspešno leči svoje strahove i uzdiže kuraž uz pomoć belog vina. Često ga viđaju pripitog, a takav se i pokazuje javno na sajmovima vina i inače gde se junači u sukobu sa čašom. Siguran je da ga opojna, ružičasta izmaglica i njegove dimenzije u njoj čine dovoljno velikim. Javno priznaje da pije mnogo i često, i takve ga stilske vežbe čine neoborivim.

Nema drugog objašnjenja, ako je već strah od poraza nedovoljan, nego da je u rasklaćenom stanju doneo odluku da makar još jednom podeli novac iz prazne kase, ne bi li kupio dovoljno ovdašnje ljudske robe pred izbore. Njegov mahniti monetarni udar iz dužničke dubioze, usmeren je na srednjoškolce koji verovatno još neće glasati, ali njihovi roditelji hoće. Računica jeste nitkovska, ali se drugačija nije mogla očekivati: krađa izbora pre izbora podmićivanjem. Taj se kriminalni poduhvat u ulizičkim odama naziva dobročinstvom i brigom za osiromašene pubertetlije „da kupe sebi nešto lepo pred praznike.“

To je jedna od poslednjih epizoda ovdašnje istorije sunovrata, ali svakako valja očekivati još podlije zahvate na supstanci odumrlog društva. Malo se zna o otporu nečemu što je paralisalo ljude, i silom i blagajnom kozačke države kreće u pohod za nastavak potpune vladavine nad zemljom i ljudima, njihovom voljom i slobodom.

Prirodna težnja ljudi za svežinom i promenama ovde je davno precenjena. I dalje svedočimo bizarnim scenama veselja i slavlja tamo gde im nije mesto. Košarkaš Tomašević je sa penzionerima koji su za SNS, odigrao Žikino kolo i sve je to u izvođenju teškog košarkaškog centra izgledalo kao bal na parastosu. U poznim veteranskim danima Tomašević je postao jedan od kondicionih trenera odanih staraca.

U Karavukovu je svečano otvoren bankomat poštanske štedionice. Goste je pored objekta zabavljao Garavi sokak, uz svoj hit „Skeledžijo prevezi me preko, mala moja moj doktore zašto si daleko…“, i druge poučne pesme o krađi belih konja. Bankomat će biti na raspolaganju neprekidno, taman kao i Garavi sokak.

Jesu naprednjaci ranije svečano otvarali pešačke prelaze, trafo stanice, semafore i septičke jame, uglavnom pred izbore, da narod vidi koliko se brzo ide i dokle će tako.

Ali, ove jeseni je pored narodne radosti bilo i protesta. Recimo, digli su se paori u Bavaništu i širom Banata, tražeći svoja prava. Nije bilo potpuno jasno šta sve oni traže, ali je izgledalo da su odlučni i uporni. Da li je traktorski ustanak bio zatvorena, lokalna avlijska stvar, ili nekakav začetak ozbiljnijeg socijalnog bunta? To su bila pitanja u podršci njima, a podrške je bilo. Ustali su hranitelji naroda, prijatelji zemlje i njenih plodova, banatski i drugi vitezovi na moćnim traktorima. Ljudi obuzeti samo svojom mukom. Za njih je zemlja jedino ono što oru.

Slobodni mediji su pratili njihov zanimljivi performans od prve blokade. N1 i Nova S su bili neprekidno sa njima, na sedmodnevnom dežurstvu. Izvesni Slankamenac je od govorljivog bundžije izrastao u zvezdu zamršene paorske demagogije. Njihovi tribuni su obećavali potpunu javnost u pregovorima sa vladom, ako do toga dođe. Ako ne dođe, traktori ostaju na putevima a protesti će se širiti na vitalne magistrale. Ali bez medija koji imaju strpljenja da noće pored traktorskih logorskih vatri, neće se događati ništa. Tako su čvrsto obećali paori ili oni koji su govorili da to jesu.

Istina je da vlast ne mari preterano za poljoprivredu, kao ni za bilo šta drugo, osim za moć koja nema limita. Ako ta moć postepeno izmiče, ima dovoljno para da se pazare ljudi koje od ljutih ustanika valja nekako pretvoriti u srdačne pristalice.

Režimu je bilo važno da ih smiri, a znalo se kako će to učiniti. Za mesto dogovora određeno je selo Kisač u Južnobanatskom okrugu. Tamo su se paori bez bilo kakve nelagode odrekli medija koji su ih držali u javnosti. Ani se nije dopalo da televizije koje ona mrzi budu tamo, njih mrzi i onaj koji je poslao Anu u Kisač.

Postignut je dogovor, ne zna se sve o čemu. Blokada je prekinuta. Vlast i traktoristi su se sreli negde na pola puta. Na sastanku je vladala srdačna atmosfera. Paori se nisu obazirali na medije iz vremena kad je pobuna proklijala. Očevici kazuju da je posle dogovora u Kisaču održan ručak. Da li je proglašen svečanim – ne zna se. Ana prisutna. Nije poznato jesu li tamburaši iz sokaka svirali tom paktu vlasti i nove kolonije orača glasača.

Šta se u stvari događalo, je li bilo istinskog bunta, ili je to samo javna simulacija estradnog otpora? Ili su se samo pomirili oni koji se nisu ni svađali?

Dinko Gruhonjić misli da je paorima do javnog interesa stalo kao do lanjskog snega. „Stalo im je jedino da zadovolje lične apetite unutar svojih taraba i imanja“

Guta Grubački smatra da je „ovo do te mere neprihvtljivo, da će mnogo vode trebati da se makar priperu protagonisti ove gadosti. Svaki čovek koji je pristao na ovo, ubuduće ne zavređuje podršku i solidarnost, već zavređuje prezir. (obe izjave po Danasu od 27. novembra).

Ovakva oštrina u oceni nečega što je izgledalo jako važno, kod Gute ranije nije zabeležena.

Znači li sve ovo da su paori izašli iz okvira velikih očekivanja? Naravno da ne. Nije bilo logično očekivati bilo šta. Sve je inače podeljeno na uske parčiće sebičnosti. Zajedničkih interesa nema, osim onih koji su pogašeni. Principi se lako krše pred Pavlovljevim refleksom koji izazivaju bilo koje sume udeljenih para i mali ustupci.

U rasprodaji žive ljudske supstance nema solidarnosti. Ljudi odavno znaju da su se suviše lako odrekli sebe u korist Lucifera i sada nemaju gde da se vrate. Ako ne uzmu sitninu koja se nudi, iščupaće im dušu za badava. Ali, ništa nama paori nisu krivi, niti je do nas da budemo razočarani. Mi samo nismo razumeli dokle dopiru njihove međe i horizonti.

Traktorski ustanak nije propao, on nije ni postojao. Možda je to bio samo defile mašina kako bi se pokazala snaga koje nema u pobuni koje nije bilo. Hiljade hektara plodnih oranica u Pomoravlju uraslo je u korov i ne rađa ništa. Srpski seljaci su napustili zemlju ne odlazeći nigde.