Boginja koja nije za Arenu


Piše: Tena Šarčević, za Glazba.hr

Graciozna Josipa Lisac je u Domu sportova proslavila veliku 50. obljetnicu svojeg albuma Dnevnik jedne ljubavi

Njeni tradicionalni koncerti u veljači nisu samo hommage kultnom albumu, već i proslava njezinog rođendana (ove godine je na Valentinovo obilježila 74 godine) te, najvažnije, posveta njezinoj bezuvjetnoj ljubavi s Karlom Metikošem.

Koliko je ova glazbena diva bila ispred svojeg vremena kad je album izašao među ostalim pokazuje činjenica da su ga prozvali prvim ženskim rock albumom ovih prostora te jednim od prvih konceptualnih albuma. Sinoć je utvrdila da je jednako toliko ispred svojeg vremena i danas, oduševivši raskošnim vokalnim interpretacijama i osebujnim aranžmanima pjesama kojima i nakon pet desetljeća uspijeva dati nove dimenzije, prokopati u njima nove emocije, dati im svježinu te pronaći i na površinu izvaditi još jedno njihovo novo lice.

Meditativno iskustvo

Koncert je bez riječi počela pjesmom “Boginja” s istoimenog albuma kojeg je objavila nekoliko godina nakon Dnevnika jedne ljubavi. Premda je potonji bio okosnica cijeloga koncerta, Josipa je izvodila i pjesme s drugih izdanja; iduća je na redu bila “A gdje si ti”, njezin najnoviji singl koji je izašao prije sedam mjeseci. Na njemu je surađivala s Alkom Vuicom oko teksta i Zvjezdanom Ružićem oko aranžmana, a rezultat je pjesma snažne mitske, pa i duhovne atmosfere, koju je Lisac savršeno prenijela i uživo, pojačavajući dojam izjavom da ju je odlučila izvesti jer ne može živjeti samo na staroj slavi.

Realnost je takva da ona može, ali ne želi živjeti na staroj slavi.

„Ne mogu pedeset godina pjevati istu pjesmu“, kaže.

Pokazala je to i izvedbom neprikosnovenog evergreena “O jednoj mladosti”, kojeg je izvela nikad sporije, gotovo u maniri vođene meditacije, s nikad više emocije i ekspresije, izazivajući generalni trans u dvorani. Komercijaliziranom Valentinovu kojem su sinonim postale ruže na akciji koje prebrzo uvenu Josipa je napravila protutežu koncertom koji od posjetitelja zahtijeva punu koncentraciju, zahtjevan je, ali zauzvrat dariva njezinu suštinsku i najiskreniju interpretaciju viđenja onoga što je nemoguće definirati, ali smo, da bismo ublažili reduciranost jezika kojim se služimo, to nazvali „ljubav“.

Oni s kojima je drugačije

Nesumnjivo najvažniji instrument na koncertu je bio sam Josipin glas, no briljirali su i članovi njezinoga benda kojeg čine Elvis Penava na gitari, Toni Starešinić na klavijaturama i Borna Šercar na bubnjevima. Glazbenica je izrazila zahvalnost što je oko sebe okupila glazbenike koji su tijekom koncerta u više navrata solo dionicama i improvizacijama (Starešinić i Penava su, primjerice, u jednom trenu skupa svirali klavijature) opravdali to što ih naziva virtuozima.

„Za Bornu Šercara su mi rekli da je pravi art bubnjar, a u to sam se i uvjerila. On na bubnju izvodi slike i piše pjesme“, rekla je zaneseno glazbenica. Koliko cijeni svoje najuže suradnike pokazala je i time što joj je jedini gost na koncertu bio bend Chui, čiji je dio i Toni Starešinić.

„Izbjegavam goste na svojim koncertima, većina njih traži tetošenje. No s njima je drugačije“, rekla je uoči Chuijeve instrumentalne interpretacije pjesme “Srela sam se s njim”.

Zastrašujuće, veliko

Ekscentrična glazbenica već desetljećima osvaja javnost svojim unikatnim umjetničkim izričajem, ali i pogledom na svijet, pa je publika uživala i u njezinim govorima između pjesama. U više se navrata prisjećala procesa stvaranja Dnevnika jedne ljubavi. U ranim dvadesetim godinama, znala je, kaže, samo da želi kvalitetan album.

„A vi se pobrinite da takav i bude“, rekla je Karlu Metikošu i Ivici Krajaču, koji su ga stvarali.

„Jednom kad je izdanje bilo gotovo, Karlo je najviše vjerovao u njega. Stalno je vikao: ‘Genijalno! Ovo je genijalno!’. Razgovarali smo o imenu, a on je rekao da će se zvati Dnevnik jedne ljubavi. Meni je to zvučalo malo zastrašujuće, veliko, snažno. Pa, ja nikada nisam ni vodila dnevnik!“, prepričavala je, dodavši kako se radilo o vrlo konceptualnom izdanju koje u godini izlaska nije bilo na samom vrhu top ljestvica. Nije to, kaže, nešto što ju je zamaralo. Radili su album za sebe, ali kao poklon publici. Ipak, godine su učinile svoje. Bilo bi kompletno krivo reći da je izdanje trebalo sazrijeti – to je trebala učiniti publika.

Pedeset godina kasnije, Josipa je maestralno stavila točku na ta zbivanja i još jednom dala publici neprocjenjivu priliku da uživo svjedoči zašto su njezin lik i djelo jedan kamen temeljac svakog ispravnog razgovora o novijoj povijesti glazbe naših prostora. Obrazložila je zašto je njezin nekonvencionalni put bio baš taj koji je ispravan i utvrdila koliko je neiscrpan njezin glazbeni, ali i ljubavni izričaj. I nije to učinila iz vlastite potrebe da se igdje pozicionira, već iz nesebičnosti i želje za dijeljenjem čiste emocije koje ima moć dotaknuti mnoge.

„Moj je menadžment htio da pjevam u Areni. Sada svi idu tamo. A baš zbog toga meni tamo nije mjesto“, zaključila je, a baš te riječi su sukus svega: jedna od glavnih odrednica trenda je njegova prolaznost, a ovoj neumornoj i dosljednoj čuvarici vlastite poetike nikada nije bilo mjesto u toj kategoriji.

Izvor: Glazba.hr