Boris Dežulović: Praznik kurvi



Boris Dežulović, kolumna za tjednik ''Novosti''

Čuli ste već taj stari vic: kasna je subotnja večer, u polumračnoj ulici kraj željezničkog kolodvora zaustavlja se crna Audijeva limuzina, kojoj prilazi ocvala dama napadno crvene kose, u utegnutoj crnoj kožnoj mini suknji, mrežastim čarapama i crvenim cipelama s vrtoglavo visokim potpeticama. Uz tiho zujanje spušta se tamno staklo, ona se naslanja na prozor izbacujući duboki dekolte, a muškarac unutra – uglađeni neki tip sa svilenom žutom kravatom ispod pažljivo njegovanog podbratka – naginje se preko suvozačkog sjedišta.

- Pošto, sestro?

Sestra se na to koketno smješka, razvlači žvakaću gumu u ustima i mjeri mušteriju od cipela do kravate.

- Mjesto potpredsjednika vlade, dva ministarstva, europski fondovi i poljoprivreda, i upravni odbor Ine - odgovori ona dubokim muškim glasom, a Adamova jabučica izdajnički joj izviri ispod plastične crvene ogrlice. - Plus dvjesto milijuna eura.

- Dvj... dvjesto milijuna eura?! - zaprepasti se gospodin, ne zna čovjek je li više šokiran muškošću noćne dame ili njenom cijenom. Ili iznenadnom vrelom ugodom u vlastitim gaćama.

- Da, dvjesto. Za mala obiteljska gospodarstva - odgovori ona uvrijeđeno. - Znate, gospodine, ja se ne mislim ovim baviti cijeli život.

Gospodin se malo premišlja, gleda malo u Adamovu jabučicu, malo u Evine bundeve, i svašta mu kroz glavu prolazi.

- Imam samo sto trideset - kaže konačno vrteći novčanik, sad mu je već malo i neugodno, pa se sjeti, otvori pretinac i izvadi neki sitniš, izbroji ga i ozaren nadom pokaže crvenokosoj. - Evo ga, ravno sto pedeset milijuna eura. Može?

- Uf - razočarano će dama uvlačeći sise i pogledavajući niz ulicu. - Ne znam, morat ću se konzultirati s Penavom.

Zamakne onda iza ugla, nema je pet minuta, pa se vraća. A već joj se iz pogleda vidi da noćas neće biti ništa od posla.

- Rekao je Penava da ne može. Ili dvjesto ili ništa.

- Nemam nego ovih sto pedeset milijuna - pogleda gospodin u damu skrušeno kao u Gospu od Kamenitih vrata. - Može li za tu lovu barem pušenje?

- Pušenje?! Joooj - otpuhne ona. - Moram pitati Penavu.

Crvenokosa to reče, pa opet nestane iza ugla. Vraća se već nakon par minuta, isti joj onaj ravnodušni prazni pogled ispod svijetloplavo našminkanih kapaka.

- Ništa, ne može - dobaci kratko sa sisama u prozoru. - Kaže Penava da je pušenje ministarstvo državne uprave, dva državna tajnika i sto osamdeset milijuna eura.

- Sto osamdeset?! Ali kažem ti da nemam, moram plaće dignuti za cijelih trideset posto, obećao sam i penzionerima prosječnu mirovinu od sedamsto pedeset eura, odakle mi? Imam samo ovih sto pedeset milijuna - odgovori gospodin, grozničavo u glavi vrteći opcije. - Možda bih, recimo, za to mogao dobiti barem, šta ja znam... ručni rad?

- Ha, šamaranje? - nasmije se crvenokosa. - Sačekaj.

- Što, i za to moraš pitati Penavu? - dovikne on za njom.

- Takav je dogovor!

Nestade ona opet, nema je pet minuta, nema je i cijelih deset. Već je tip u limuzini razočarano shvatio da ga je odjebala, kad eto nje opet, otvara vrata automobila i sjeda na suvozačko mjesto.

- Rekao je Penava da drkica može.

- Za sto pedeset milijuna?

- Aha.

Gospodin na vozačkom mjestu odmah pomakne sjedište unatrag, spretno spusti hlače, i dami se na dlanu opruži lijep komad državnog aparata - vladine službe, državna tajništva, upravni odbori, europski fondovi, lokalna samouprava, sve premreženo stranačkim kadrovima, stani pa gledaj. I ona, jasno, stala pa gleda. Vrti izvršni organ u rukama dugačkih umjetnih noktiju, pohotno liže usne, i nakon kratkog razmišljanja digne pogled.

- Znaš šta? Sačekaj minutu, moram nešto pitati Penavu.

Ostavi onda zbunjenog gospodina da izvrnutog vrata gleda za njom, a ona odjuri u sjedište Domovinskog pokreta, uspne se uz stepenice i bane zadihana u Penavin ured.

- Ivane - kaže odmah s vrata - bogati, posudi mi pedeset milijuna, hitno mi je, vratit ću ti čim dobijem ministarstvo.

Otrcana je, znam, ta prispodoba sa politikom kao kurvom, ali ono što se ovih dana događa iza zatvorenih vrata stranačkih kancelarija nadilazi i najbujniju maštu nadobudnih scenarista istočnoeuropske pornoindustrije. Građani što uvečer prolaze Trgom hrvatskih velikana ili Iblerovim trgom gledaju u prozore spuštenih roleta, slušaju otamo rzanje, stenjanje, hihotanje i podvriskivanje, pa se križaju i spuštenih glava ubrzavaju korak.

U kasnu uru ulaze tamo i izlaze pregovarači Domovinskog pokreta i Mosta, pa Fokusa i Republike, pa zastupnici nacionalnih manjina i dijaspore, Srbi, Mađari, nezavisni i zavisni, suverenisti, reformisti, laburisti, regionalisti, razni isti, isti isti, lijevi centar, desni centar, srednji centar, zeleni, crveni, ovi, oni, promet je tu bogami kao na katu kakvog oronulog motela u predgrađu s automat klubom u prizemlju.

Crveno osvijetljenim hodnicima gore na katu trče Kolakušić i Bartulica u ružičastom babydollu, sudaraju se za njima Plenković i Milanović u zimskim gaćama, tamo u kutu Grbin se na prastaroj Oriolikovoj garnituri hvata s Grmojom, gol golcat Anušić na ramenima nosi Vučemilović i pjeva "Tek je dvanaest sati", iznenada pred njim iz sobe u sobu protrči Radić u ljubičastom kombineu, za njim s vrata viču Zurovec i Posavec s kožnim bičevima u rukama, odjekuju hodnicima cika, vriska i pijani smijeh, a recepcioner dolje u prizemlju pojačava muziku i glupavo se smješka zbunjenom gostu u službenom posjetu.

- Pregovori - objašnjava on albanskom ministru vanjskih poslova.

Zamislite, na primjer, paniku da za koji mjesec mediji otkriju kako je jedan sudionik pregovora o sastavljanju Vlade bio HIV-pozitivan. Anonimni zastupnik iz jedne manje stranke, pod velikom fotografijom - očiju sakrivenih crnom vrpcom, ispod koje vire obješeni ljubičasti podočnjaci - u potresnoj ispovijedi novinaru priča o svom tegobnom životnom putu, sve od onog davnog dana kad je nakon parlamentarnih izbora stigao u Zagreb kao mladi idealist s Hrvatskom u srcu i diplomom osječkog Ekonomskog fakulteta u džepu, očarano gledajući svjetla Zagreba i sanjajući rušenje dušmanskog režima, premijersku fotelju, hrvatsko gospodarsko čudo, trgovinski suficit, kreditni rejting AAA i renesansu hrvatskog sela.

Ali znate kako je: neimaština, glad, skupoća i zagrebačko tržište nekretnina brzo su prizemljili našeg mladog Adenauera, život ga je zvučno ošamario, snovi su mu se na asfaltu velegrada rastopili kao bljuzgav snijeg i nesuđena zvijezda izbora, najveća nada hrvatske politike – "vođa Trećeg puta", tako su mu tepali analitičari u Otvorenom – uskoro se našao u svojoj prvoj postizbornoj koaliciji. Valja spašavati Domovinu, ovo je veće od tebe, objašnjavao je sam sebi, bit će mu to prva i posljednja koalicija u životu, svečano se tada na koljenima zakleo Gospi od Kamenitih vrata.

Dalje znate i sami: nije završio ni drugi pokajnički "moj grijeh", kad se odjednom zatekao u drugoj i posljednjoj koaliciji, sada već s dojučerašnjim najljućim dušmanima, hvatajući se ujutro kako u prljavom ogledalu sam sebe uvjerava da je to samo privremeno, dok ne uštedi novac za obnovu naslijeđene kuće i malo obiteljsko gospodarstvo.

I dok si uvečer namignuo prvom tipu u službenom autu, već je prošlo deset godina, a nekadašnji se ambiciozni mladi idealist pretvorio u tužnu ljudsku olupinu, koju po mračnim zagrebačkim trgovima kojekakvi sumnjivi mandatari razvlače za jebeno ministarstvo poljoprivrede.

Sve bi se to, pitate li mene, riješilo legalizacijom postizbornih koalicija. Da se skine društvena stigma s tog zanata, da sve te nesretne stranke i strančice dobiju uredan status, obrtnice i poslovne prostore, socijalno i zdravstveno osiguranje, plaćene prekovremene sate i naknadu za odvojeni život, da plaćaju porez i idu na redovne medicinske preglede. Vidjeli biste, manje bi nemilih scena bilo u centru Zagreba, manje nasilja, manje kriminala, manje trgovine ljudima, a bogami i manje bolesti.

Kako kažu politički analitičari u Dalmaciji: ko ne plati koalicijskog partnera, platit će likara.