Piše: Marko Kostanić, za tjednik ''Novosti''
Ilustracija: Zoran Kardula
Na takozvanom televizijskom semaforu vrijeme je bilo zaustavljeno: 54:33. Sedmerac za Mađare. Izvođenju je pristupio iskusni Máté Lékai, a na hrvatskim vratima stajao je Ivan Pešić. Nakon sučeva zvižduka Lékai je rutinski realizirao pruženu šansu golom u Pešićev lijevi donji kut. Rezultat: 26:30 za Mađare u punoj zagrebačkoj Areni. Zaostatak i kratak period do kraja utakmice nisu bili jedini nepovoljni faktori.
Lijevo iznad zastave i natpisa CRO na televizijskom semaforu pojavio se i mali crveni pravokutnik na kojem je stajalo 2:00. Upućenima u rukometna pravila i signalizaciju bilo je jasno da smo na dvije minute ostali s igračem manje zbog prekršaja za sedmerac.
U tom je trenutku u WhatsApp grupu stigla poruka: “Ne možemo ovo okrenut nikako.” Reakcije na poruku sugerirale su da i ostali članovi grupe dijele stav. Malo više od pet minuta do kraja, četiri gola zaostatka i igrač manje: preokret se činio nedohvatljivim. Međutim, nakon tek dvije minute igre, pred kraj 57. minute, Hrvatska je uspjela smanjiti na 29:30.
U tom trenutku je u grupu stigla nova poruka: “Ma dobivamo ovo sto posto.” I svi su se mahom složili. Ne samo zbog ekspresnog povratka na dohvatljivi rezultat već i zbog govora tijela igrača i očite zbunjenosti Mađara. Svima je u tom trenutku bilo jasno da će Hrvatska pobijediti i proći u polufinale.
Pored ishoda utakmice u tom trenutku je postala jasna još jedna stvar. I inače popularna, tada relativno nova pjesma Marka Perkovića Thompsona “Ako ne znaš šta je bilo”, koju su rukometaši prigrlili kao svojevrsnu himnu, steći će novi status na pogon rezultatskog trijumfa, a Thompsonu učvrstiti reputaciju nacionalne ikone kroz koju progovara hrvatstvo kao takvo. Pored samog konteksta – rukometnog slavlja – u kojem se dodatno afirmirala, riječ je o pjesmi koja je za nekoliko stupnjeva “inkluzivnija” od većine ostalih domoljubnih mu pjesama.
Pod “inkluzivnošću” ne mislimo da je u poželjnu sliku Hrvatske uključio nekakve marginalne skupine ili popustio pred kritikama. Radi se o tome da će ju bez prevelikog ustručavanja ili oklijevanja pjevati i nezanemariv dio onih koji imaju problema s Thompsonovom estetikom i etikom.
U njihovim očima ustupak se opravdava spomenutim kontekstom dodatne popularizacije pjesme, ali i time da se radi – kad bi ju rangirali stupnjem nacionalističkog intenziteta, kao kad se stupnjuje ljutina paprika – o “milanovićevskoj” pjesmi. U refrenu se nabrajaju toponimi kojima se svi ponose bez obzira na ratnu prošlost i “catchy” naslov koji se može koristiti u raznim prilikama kao podloga nekakvoj povijesnoj argumentaciji. Oni samu pjesmu u ovdašnjoj ideološkoj atmosferi čine gotovo pa samorazumljivom.
Rukometna epizoda s jednim od posljednjih hitova tek donekle pojašnjava tako masovnu kupovinu ulaznica za predstojeći koncert Thompsona na zagrebačkom Hipodromu 5. srpnja. Nezabilježena potražnja za ulaznicama većinu je iznenadila i potaknula svojevrsnu mini-analitičku industriju tumačenja fenomena Thompson. Pritom su u optjecaju dva ključna pitanja. Prvo glasi: kako to da pjevač s – najblaže rečeno – relaksiranim odnosom prema ustaštvu uspijeva privući toliku masu publike?
Drugo, više u registru političke znatiželje nego moralne panike: koja je društvena struktura te publike i variraju li njihove motivacije i stavovi? Razne teorije kolaju i pokrivaju različite aspekte odgovora. Ovdje ćemo neke dijelove tih teorija ponoviti, ali pokušat ćemo Thompsona i masovnost objasniti fazom u kojoj se hrvatski nacionalizam i hrvatski nacionalni projekt nalaze u ovom povijesnom trenutku.
Spomenuta rukometna epizoda tu ne spada u izolirani slučaj nekakvog organskog thompsonovskog marketinga, već je dio kontinuiteta javnih manifestacija hrvatskog nacionalizma ili nacionalnog ponosa u posljednjih 10-15 godina. One su odradile ulogu normalizacije ekstremnih oblika tog nacionalizma, ali i kreirale, pored ostalih faktora, novi odnos mlađih generacija prema tim oblicima.
Drugim riječima, dogodila se kulturna normalizacija ustaštva ili koketiranja s ustaštvom, koja (još) nije prošla kroz sličan politički proces. Hoće li proći ili neće, zasad je neizvjesno i ovisi o brojnim faktorima. Pod razlikom između kulturne i političke normalizacije mislimo na to da se politički pandan Thompsonu u smislu izbornog uspjeha ekstremno desne opcije ne može dogoditi. Barem ne u trenutnim društveno-ekonomskim okolnostima. Kulturna normalizacija zasigurno predstavlja svojevrsni politički resurs u nekim, eventualnim promijenjenim okolnostima, ali prijevod kulturnih senzibiliteta u političke nije baš linearan.
Početak novih oblika javnih manifestacija nacionalizma možemo locirati u jesen 2012. godine. Tada je u Hagu donesena oslobađajuća presuda Anti Gotovini i ostalim generalima koja je burno i masovno proslavljena na glavnom zagrebačkom trgu.
Pored same proslave ta se oslobađajuća presuda tretirala kao konačna potvrda potpune čistoće Domovinskog rata, kao licenca za otpuštanje svih kočnica kada se ističu nacionalna pripadnost ili nacionalni ponos i kao potvrda legitimnog ispunjenja famoznog tisućljetnog sna. Sljedeća epizoda koja je dovela do masovnog oduševljenja i iskazivanja patriotizma nogometno je srebro na Svjetskom prvenstvu u Rusiji.
Na dočeku se, prema procjenama, skupilo pola milijuna ljudi, a prisutni su bili i oni koji s nogometom inače nemaju pretjerane veze. Ali pored iskrenog navijanja oblikovao se i određeni društveni standard po kojem praćenje “repke” predstavlja, rekle bi prve ovdašnje generacije koje su uvozile engleske izraze, “kul” osobinu. Slično se ponovilo i nakon bronce u Kataru, a posljednju epizodu doživjelo je na spomenutom rukometnom prvenstvu. I sasvim je očekivano da kulminacija tog ciklusa bude veliki Thompsonov koncert.
Jer upravo je sam Thompson bio onaj faktor koji je liberalnijim građanima onemogućavao da potpuno uživaju u nacionalnim ekstazama. Ili ih natjerao da prilagode politički senzibilitet i prevedu ga u “normalne” kulturne navike. Naime, Thompsona su na pozornici željeli sportaši. Iako – kako glasi omiljena kvalifikacija svih spornih elemenata u hrvatskim medijima – kontroverzan, Thompson baš zato predstavlja savršen kraj ciklusa: istovremeno je navodno subverzivan, masovno popularan i konvencionalno prihvaćen.
Prije nego što se vratimo tom Thompsonovom dvojnom statusu kao osnovnom generatoru njegove popularnosti i potražnje za kartama, pozabavimo se nakratko onima čije su ponašanje i sklonost pjevaču stalno pod analitičkom lupom. Radi se o mlađim generacijama. Premda među njima ima i onih koji su “klasičnog” ustaškog opredjeljenja, situacija je znatno kompliciranija kad su u pitanju motivi odlaska na koncert i slušanja Thompsona.
Kompliciranost se pritom ne ogleda u nekakvoj političkoj kombinatorici ili u navodnom licemjerju koje komentatori prečesto potežu, govoreći da ti isti mladi poslije Thompsona idu na takozvane cajke. I licemjerje se tumači, ovisno o političkim preferencama, dvostruko: prva interpretacija ukazuje da mladi uopće nisu autentični Hrvati, a druga da se tu ne radi zapravo o pravim ustašama i da ne moramo biti zabrinuti. Problem s tim tumačenjem opet je dvostruk. Mladi danas puno lakše kombiniraju muzičke žanrove nego što je to bio slučaj prije dolaska interneta, makar ti žanrovi bili i jasno politički podijeljeni.
Drugi problem je u pozadinskoj procjeni “cajki” kao toksičnom i civilizacijski zaostalom srpskom kulturnom proizvodu. Liberalni komentatori koji kritiziraju Thompsonovu publiku zbog licemjerja zapravo s dijelom te publike dijele snažan antisrpski sentiment: samo što je kod publike on čisto etnički, a kod takozvane kulturne elite zasnovan na navodnim civilizacijskim razlikama.
Ne baratamo iscrpnijim sociološkim istraživanjima o omladini i njenim kulturnim navikama kada je Thompson posrijedi pa ćemo se posvetiti najboljoj mogućoj zamjeni: TikToku. Na toj su se društvenoj mreži, nedugo nakon što je eksplodirala potražnja za kartama, pojavila dva indikativna “žanra” videa.
U prvom su se djevojke i mlađe žene snimale dok pjevaju Thompsonove ljubavne pjesme uz napomene da Thompson nije samo “Čavoglave” ili “Anica, kninska kraljica”. Očito je da su se osjetile prozvanima zbog nacionalizma ili proustaške nastrojenosti i da su nastojale odlazak na koncert pojasniti drugim motivima. Drugi se pak “žanr” odnosio na istupe tiktokera koji su iskazivali čuđenje nad kritikama Thompsona općenito.
Tako su se mogle čuti opaske poput “pa ja podržavam LGBT prava i idem na Thompsona, ne vidim što je tu sporno, pjevač k’o svaki drugi” ili “imam prijatelje Srbe koji kad se napiju pjevaju Thompsona, ne znam odakle ovakve kritike”. Očito postoje mladi ljudi koji u evidentnom ekstremnom nacionalizmu ne vide problem, a sami nisu skloni tom ideološkom projektu.
Ali problem nije u njihovoj političkoj zabludi. Pravo analitičko pitanje glasi: na koji način ga ne vide? Kao što smo napomenuli, nove generaciju su žanrovski nemjerljivo relaksiranije, a i zbog društvenih mreža, novih medijskih formi i sadržaja koje konzumiraju potpuno drukčije kombiniraju različite estetske, kulturne i ideološke elemente.
Ustaški elementi u Thompsonovim pjesmama njima su pandan nekog ekstremnijeg muzičkog žanra i taj im status pridaju. Neće ga slušati stalno, ali ga toleriraju i tu i tamo im je zanimljiv u manjim dozama. Rast tolerancije prema ustaštvu i njegova kulturna normalizacija jesu problem, ali treba uzeti u obzir društvene i medijske nove kontekste da bi se tom problemu politički produktivno pristupilo.
Slično treba pristupiti i političkoj elastičnosti hrvatskog nacionalizma. Tu se pak radi o već navedenom dvostrukom statusu Thompsona: on je navodno subverzivan, ali i masovno prihvaćen i sasvim konvencionalan pjevač. Odakle crpi taj status? Pa iz toga što stalno koketira s ustaštvom i radikalnijim domoljubljem, a onda se, suočen s kritikama, brani statusom navodno cenzurirane žrtve.
Preciznije, ne brani se on – i tu leži dio razloga popularnosti – već ga brane desni društveni komentatori i brojni obožavatelji. Tu nije riječ o ekstremnom nacionalizmu, nego o dubokom domoljublju koje smeta Udbi, kulturnim elitama, Jugoslavenima ili nekoj drugoj šifri za one kojima su ustaški elementi problematični. U tome se ogleda spomenuta elastičnost: hrvatski nacionalizam dovoljno je elastičan da integrira i ustaške elemente kao, eto, malo radikalnije domoljube, koji su jednako legitimni kao i liberalni patrioti.
Haška presuda i Domovinski rat legitimirali su sve žanrove hrvatstva. A opet postoji dovoljno onih kojima je to sporno pa se, zahvaljujući njima, može steći status subverzivnog umjetnika koji govori navodno zabranjenu istinu. Teško da postoji lagodnija pozicija: masovno si i konvencionalno prihvaćen, a uživaš u poziciji subverzivnog elementa. Thompson kao fenomen je utjelovljenje one vječne tenzije između građanski i etnički definirane nacionalne države.
Ustavom smo građanska država, ali ta je država zapravo etnička, hrvatska. Thompson omogućuje Hrvatima da “uživaju” u etnički definiranoj zajednici, a da ne moraju dovesti u pitanje političke okvire građanske zajednice. U tom će smislu Hipodrom biti enklava unutar Hrvatske koja je čisto etnički određena bez “viška” građanskih elemenata.
I zato se postavlja pitanje: predstavlja li Thompsonov koncert trijumf hrvatskog nacionalizma ili kulminaciju njegove posljednje faze? Radi li se o konačnoj ideološkoj pobjedi (ekstremne) desnice ili o indikatoru njene političke nemoći? Kako bismo naznačili smjer odgovora na ovo pitanje, pokušajmo odrediti što bi bila posljednja faza hrvatskog nacionalizma. Radi se, dakle, kao što smo spomenuli, o fazi započetoj 2012. godine. Svi politički i nacionalni snovi su ostvareni, ali kao da nešto nedostaje.
Kao da ne postoji prostor za uživanje u tom nacionalnom političkom trijumfu van sportskih uspjeha i Thompsonovih koncerata. Čak je i famozno srpsko pitanje “riješeno”. I to ne riješeno skroz, nego taman. Srba više nema dovoljno da predstavljaju bilo kakvu društvenu ili političku snagu, ali ima ih dovoljno da hrvatski nacionalizam, presudno definiran antisrpstvom, i dalje “ima smisla”.
Međutim, naredna povijesna i politička faza u kojoj se nalaze hrvatska nacija i nacionalizam ne daju se više prebroditi klasičnim antisrpskim ili antikomunističkim receptima. Hrvatski će nacionalizam morati izmisliti vlastitu postsrpsku inačicu neprijatelja kako bi bio “efikasan” u kontekstu demografskog kolapsa i sve izraženijih dolazaka stranih radnika iz Azije.
Možda misle da znaju što je bilo, ali čini se da nemaju pojma što će biti. U tom kontekstu Thompsonov koncert predstavlja svojevrsni izraz političke nemoći hrvatske desnice. Može se vječno derati “za dom spremni”, ali jedini dom u koji će se ta zemlja pretvoriti, ako nastavi ovim smjerom, a naznake njegove promjene nema, jest starački.
