Odlaze oficiri, vojnici, piloti...

Piše: Katarina Đokić, za nedeljnik ''NIN'', 19.3.2020.

Sve više pripadnika Vojske odlučuje da potraži posao u civilstvu. Manjak kadrova postoji u celom sistemu odbrane, bila to Kopnena vojska, Ratno vazduhoplovstvo i protivvazduhoplovna odbrana, vojno zdravstvo, naučno-istraživačka delatnost...

Poslednjih godina izražen je rastući trend odliva kadrova iz Vojske. Tačan broj ljudi koji na godišnjem nivou napuštaju Vojsku nije poznat javnosti jer je Ministarstvo odbrane sve podatke i analize o upravljanju ljudskim resursima 2016. godine proglasilo tajnim. Ipak, ako se analiziraju individualna rešenja o prestanku profesionalne vojne službe oficirima, koja se objavljuju u Službenom vojnom listu, primećuje se da se od 2014. godine povećava udeo mlađih oficira (potporučnika, poručnika i kapetana) u ukupnom broju onih kojima prestaje služba. Vrhunac je bio 2017. godine, kada su mlađi oficiri činili 20 odsto ukupnog broja oficira kojima je prestala služba, što znači da je bar petina oficira te godine iz Vojske otišla dobrovoljno, da nađe drugi posao, a ne zato što im je došlo vreme za penziju. Iz Vojske ne odlaze samo oficiri, već i podoficiri, profesionalni vojnici i civili. Sam ministar odbrane izjavio je pre dve godine, tokom jedne skupštinske debate, da Vojsci nedostaju podoficiri i, naročito, vojnici. Istraživanje koje je Beogradski centar za bezbednosnu politiku (BCBP) nedavno sproveo pokazuje da manjak kadrova postoji u celom sistemu odbrane, bila to Kopnena vojska, Ratno vazduhoplovstvo i protivvazduhoplovna odbrana, vojno zdravstvo, naučno-istraživačka delatnost...

Manjak kadrova direktno utiče na sposobnosti Vojske da izvršava svoje zadatke. Na primer, u nedostatku vadzuhoplovnih tehničara kasni održavanje aviona i helikoptera. Čini se da naročito „pati“ učešće u multinacionalnim operacijama, jer nijedan komandant neće pustiti ljude u mirovnu misiju ako će posao kod kuće zbog toga da stoji. Odliv kadrova stvara jedan začarani krug: što više ljudi odlazi, više su oni koji ostaju opterećeni poslom, te su i sami skloniji da odu iz Vojske. Ljude koji odlaze nije lako zameniti: za bilo koju poziciju obuka traje određeno vreme, a i košta. Poseban je problem što Ministarstvo odbrane ne može da garantuje da će među mlađim oficirima zadržati one najsposobnije, jer se postavlja pitanje, ko će nam za dvadeset godina voditi Vojsku.

Zbog svega ovoga, važno je dobro pogledati zašto ljudi odlaze iz Vojske. Loš materijalni položaj, male plate i smanjene dnevnice svakako predstavljaju jedan od razloga. Ipak, intervjui BCBP sa bivšim pripadnicima Vojske otkrivaju nešto pomalo iznenađujuće: plate ne samo da nisu jedini, već često nisu ni presudan razlog zašto ljudi napuštaju sistem odbrane. Većina naših ispitanika govorila je o nečem drugom, o osećanju beznađa, besmisla i potpunog razočaranja u sistem. To je posledica spleta više činilaca.

Prvo, pripadnici Vojske percipiraju da postoji negativna selekcija i nepotizam u napredovanju oficira i slanju profesionalnih vojnika na kursiranje za podoficire. Do ovoga dolazi iz dva razloga: prvo, uprave za kadrove pri Ministarstvu i Generalštabu nisu dovoljno proaktivne niti ohrabrene da zaista razvijaju i primenjuju model karijernog napredovanja za bilo koga i podstiču cirkulaciju kadrova kroz sistem. Drugo, starešine imaju diskreciona ovlašćenja da nekoga preporuče ili mu uskrate odobrenje za napredovanje ili premeštaj. Njima nije u interesu da puste najbolje kadrove; tako dolazimo do paradoksalne situacije da lakše napreduju „krivinaši“, jer šefovi žele da ih se otarase. S druge strane, frustrirani ljudi koji su još jednom preskočeni za napredovanje, kursiranje ili premeštaj u veći grad mogu ili da prihvate veze kao pravilo igre ili da razočarani napuste sistem.

Opširnije u štampanom izdanju NIN-a od 19.3.2020.