Alajbegova slama



Rodoljub Šabić, tekst za Peščanik.net, 27.7.2020.

Autor je advokat i bivši Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti

U srpskom jeziku, postoji jedan stari, skoro zaboravljeni frazem – Alajbegova slama. Označava imovinu bez gospodara, nešto što može svako uzimati i koristiti se njime kako hoće, nešto što je svačije i ničije, što se može raznositi, rasipati i trošiti bez ikakve mere i kontrole.

Na njega me je pre dva dana podsetila jedna vest:

„Srbija je spremna da uloži značajan novac u izgradnju aerodroma kod Trebinja. Želimo da ga izgradimo, po koncesionom ili nekom drugom modelu i da upravljamo njime. Znamo da tu profita nema, ali je to od izuzetnog značaja.“

Najiskrenije, za vest bih, da je prateći posetu predsednika Republike susednoj BiH nisu prenele sve agencije i svi mediji, mislio da je jedan od duhovitih proizvoda Njuz.neta. Ovu svoju asocijaciju sam pokušao da proverim tako što sam je podelio na Twitteru, otvorivši anketu – kako vam izgleda ideja da zemlja koja svoj najveći aerodrom daje (pod uslovima koji su za njene građane tajna) u koncesiju strancu, gradi, u susednoj državi, i to 30 km od aerodroma koji već postoji, novi aerodrom?

Od 1.739 ljudi koji su uzeli učešće u anketi, ideju o gradnji aerodroma njih 1,8% smatralo je prihvatljivom, 12,5% neprihvatljivom, 85,7% apsurdnom.

Ali na stranu rezultat, odnosno (ne)pouzdanost ovakvih anketa. Nezavisno od toga, to da građani Srbije ovako iznebuha saznaju da su „spremni“ da ulože koju desetinu ili stotinu miliona evra u nekakav budući aerodrom u inostranstvu i totalno voluntaristički kontekst s tim u vezi su me podsetili na još jednu apsurdnu priču o jednom drugom aerodromu.

Početkom 2018. država Srbija je zaključila sa francuskom kompanijom „Vansi erports“ ugovor o koncesiji aerodroma u Beogradu, najvećeg aerodroma u zemlji. To je izazvalo veliko, logično i legalno i legitimno interesovanje javnosti. Zvučalo je dobro što su s tim u skladu bile i izjave državnih zvaničnika. Tako su neposredno pre i prilikom potpisivanja ugovora premijerka Ana Brnabić ili ministarka Zorana Mihajlović izjavile da će „ugovor biti dostupan javnosti, ova Vlada nema šta da krije“. Gotovo identična bila je i izjava direktora aerodroma Vlaisavljevića da će ugovor „sigurno biti javan, nema razloga da ne bude. To je fantastična transakcija“.

Ali po potpisivanju ugovora ton izjava zvaničnika se promenio. Pa će, ubrzo, Mijailović, državni sekretar Ministarstva finansija doduše još jednom potvrditi da će ugovor biti objavljen – ali tek „u septembru“. Malo kasnije novom izjavom premijerka koriguje državnog sekretara „preciznijom“ formulacijom: „do kraja septembra“. A još nešto kasnije ministar finansija Mali korigovao je premijerkin novi rok i obavestio javnost da će ugovor biti objavljen, ali ne do kraja septembra već „do kraja godine“ jer tada je, kako reče, šta god to bilo, „klouzing“ ugovora.

Svi ti termini odnosili su se na 2018. Prošli su i ona i naredna 2019, evo i polovina 2020, a ugovor nije objavljen.

U međuvremenu je NVO „Transparentnost Srbija“ zatražila od Ministarstva građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture da učini dostupnim bar dokument koji neizostavno mora da prethodi ovakvim aranžmanima – studiju o opravdanosti koncesije, dakle dokument koji javnosti i građanima (suštinskim vlasnicima) treba da objasni zašto je Vlada odabrala baš koncesiju kao model upravljanja i da li je bilo i drugih, boljih alternativa. Ministarstvo je prvo odbilo da predoči studiju, pozivajući se na – bezbednost. Nakon žalbe Povereniku za informacije i njegovog naloga da se da traženi dokument, ministarstvo je tada saopštilo da ga ono „nema“. Navodno ga ima samo Vlada.

Potom je i Vladi Srbije upućen zahtev da studiju učini javnom. Vlada je zahtev potpuno ignorisala. S obzirom da protiv rešenja Vlade nije dopuštena žalba Povereniku, podneta je tužba Upravnom sudu i sud je posle mnogo oklevanja i dugo vremena ipak doneo presudu i obavezao Vladu da postupi po zahtevu. I Vlada je „postupila“ – tako što je odbila zahtev.

Građani Srbije ni danas ne znaju praktično ništa o efektima aranžmana kojim se raspolaže ogromnom imovinom. A, štaviše, nije isključeno da bi mogli čuti da Vansi erportsu, zbog teške krize u poslovanju avio transporta, Srbija još nešto i duguje.

Frazem sa početka teksta nastao je najverovatnije negde u 18 veku, u vreme odsustva kontrole i odgovornosti, u vreme bezvlašća, samovolje dahija i kabadahija.

Žalosno, nedopustivo i krajnje zabrinjavajuće je da u 21. veku ponovno živimo to doba, da nas vlast vraća u njega svakodnevno pokazujući nespremnost ili nesposobnost da razume nešto elementarno – da raspolaganje poverenim javnim novcem i javnom imovinom podrazumeva racionalnost, odgovornost, kontrolu i transparentnost, da je to imovina svih građana Srbije, a ne famozna Alajbegova slama.