LJUBODRAG STOJADINOVIĆ - Robovi straha



Piše: Ljubodrag Stojadinović, kolumna za portal N1

U velikim krizama strah koji se ne savlada je mera svih stvari. Osećaj koji nas vodi u sopstveni nespokoj ili opšte nemire, u spas ili nestajanje.

Svi strahovi u ovoj slomljenoj državi mogu da budu sažeti samo u jednu vrstu, sastavljenu iz beskonačno mnogo oblika strepnje: to je strah od ovakvog života u Srbiji.

Doktorka Saša Ljuština, jedna od potpisnica peticije za smenu podaničkog kriznog štaba, odlučila je da napusti GAK u Višegradskoj. Nije mogla da podnese pritisak, pretnje i uvrede. Naprednjačka sekta nadire kao prljava voda i zagađuje sve što ne izbegne bujicu. Saša Ljuština nije pristala na blato.

Ne znamo da li je njena odluka proizvod otpora ili gađenja. Svejedno je, to što ona nije istrpela čovek inače ne može da trpi. Za taj čin doktorki Saši nije bila potrebna hrabrost. Samo odluka da se bude čist pred svojim licem u ogledalu. A jedino to nema cenu i ne može se platiti robovanjem.

Niko od kolega na radnom mestom nije joj pružio podršku. Izbegavali su da je sretnu i da pričaju sa njom. Nisu je primećivali, nestala je za njih onog dana kada je odlučila da ostane to što jeste. Bojkot je najsurovija socijalna kazna, Sašu Ljuštinu su izopštili nekadašnji ljudi lišeni stida. Njihova trošnost je temelj ove vladavine.

Svoje ćutanje pred zlom ljudi obrazlažu strahom za opstanak. Stid od straha pred ništavilom, ako se ikada probudi, samo je naknadno moralno bunilo. Većina koja pristaje na zlo nema etičke repere. Dopušteno je sve što ne dotiče njihov košmarni svet. Podaničko mrtvilo je jedini život koji žele.

Ali na nivou lagodnog podnošenja tuđih muka nije okončano saučesništvo u zlodelu. Ono se nastavlja podrškom zlikovcu, i ta podrška ostavlja rasuti strah iza sebe i postaje nešto mnogo gore: evolucija bojkota u sadizam. Nema podrške za žrtvu torture, nego divljenje za mučitelja, čije nakazno lice biva proglašeno vrhuncem likovne estetike.

Iz takvog vrednosnog ambijenta izrastao je, na primer, mračni folklorni mit o naprednjačkom pastuvu Jutki iz Brusa, koji je uporno prepadao svoje žrtve pišući maloumne stihove. Bio je uveren da kao seoski kmet ima apsolutno prvenstvo u nesmetanom pristupu onoj ženskoj stvari.

Nije poznato kod koje je dokle stigao, ali na suđenju je dobio podršku mnogih svojih žrtava. On je maneken patrijarhalne Srbije, u tradiciji sirove muške dominacije još živi uverenje da je nasrtanje na žene prirodno pravo takvih stvorova. Da li su ga žene iz Brusa podržale iz straha? Verovatno, ali i zbog mržnje i zavisti prema Mariji Lukić, koja je imala snage da se odupre i pobegne iz simboličkog seoskog harema. Otpor se ovde ne prašta.

Potpuno je jeziva priča iz Lučana, koja je daleko ispod svakog poimanja ljudskih emocija i saosećanja u tragediji. Radnici su dovedeni na suđenje kao podrška direktoru „Namenske“ vređajući oca i sestru svog kolege poginulog u pogonu fabrike. Oni su bojkotovali i zlostavljali nesrećnu porodicu, kako bi iskazali lojalnost uterivaču straha. Ta masovna ljudska bezdušnost je epska tragedija sama po sebi i za sve nas.

Strah se ovde širi kao model vladavine i donosi dramatične obrte u poništavanju ljudi. To osećanje nitkovluka prevladava se lagodnim prekoračenjem u vladajući čopor. Odatle je sve dopušteno.

Svoju ideju kako da širi užas svuda gde želi, a želi svuda, Gospodar je pokazao više puta, postajući tamničar i žandar slobodnog kretanja, geometar za grobljanske parcele, gospodar zaraze i smrtni protivnik svega što mu se opire. Čovek koji retko ili nikada ne govori istinu, jer bi ona mogla da ga sruši. Nema drugih protivnika osim građana Srbije.

Jedne večeri, 7. jula, ljudi su se otresli suvišnog straha i krenuli za svojom slobodom. Svoj kukavičluk pantokrator je lečio trupama za paradržavni teror, i sada čuva nadu da pobune više neće biti, ali se strašno boji da hoće.

Te večeri, strah je promenio vlasnika i uselio se u dvor. Vladalac je načet sa svih strana, mada još drži ključeve od tamnice. Pravi spiskove špijuna i terorista među novinarima, i njegova paranoja postaje javna paklena mašina.

Ali, ma kako video stvarnost, sada je on unutra, u zamku bez prozora koji je sam ozidao. Rob svog straha, koji mu se vratio kao odjek mračnog rodoslova i nauma da strahom vlada. I od toga više nema gde da utekne.