Ustav ne stanuje u Ministarstvu zdravlja



Mario Reljanović, tekst za Peščanik.net, 29.7.2020.

Svi navodi u tekstu su obezličeni (osim imena funkcionera) da bi se sprečile eventualne negativne posledice po zaposlene.

Pre nepunih mesec dana upozorio sam da klizimo u još jednu pravnu katastrofu, ukoliko se dogodi da radna obaveza počne da se utvrđuje i u „redovnom stanju“, odnosno u situaciji kada nije proglašeno vanredno (ili ratno) stanje, jer zakoni kojima je regulisana jednostavno tako nešto ne predviđaju. Sumnju da će se tako nešto desiti zasnovao sam na zaključku takozvanog Kriznog štaba, tela koje nema zakonsko utemeljenje niti ovlašćenja da bilo kome bilo šta naređuje – a ipak to izgleda čini na dnevnoj bazi. Zaključak Kriznog štaba, neustavan i nezakonit, trebalo je da posluži Vladi Republike Srbije (ovoj tehničkoj, vanvremenskoj) kao preporuka za uvođenje novih mera, između ostalog i radne obaveze. Budući da je neko u Vladi već zasigurno shvatio da tako nešto nije moguće, pribeglo se fakticitetu. Krizni štab je svoj „zaključak“ poslao svim državnim medicinskim ustanovama – u tom trenutku je potpuno nejasno zašto ali stvari nedugo zatim postaju surovo jasne. Pomenute ustanove se dalje ponašaju kao da je u pitanju, u najmanju ruku, obavezujući pravni akt, a rekao bih da ga neke stavljaju i u rang propisa sa ustavnom snagom, jer se jedino tako može objasniti nedvosmisleno i brutalno kršenje zakona koje se dešava njegovom primenom. Zašto je Krizni štab praktično ništa, nepostojeće telo koje nema nadležnosti da bilo kome bilo šta naredi, objasnila je u više navrata Sofija Mandić, a time se bavila i Vesna Rakić Vodinelić. Pa ipak, kada dobiju „akt“ Kriznog štaba, direktori pomenutih državnih medicinskih ustanova staju u stav mirno i izvršavaju ga po svaku cenu. Verovatno znajući da su na „pravoj strani“ politike, ako već nisu na pravoj strani zakona, pa samim tim mogu sebi da kupe nekažnjivost za ono što čine.

Tako se događa da nezamislive stvari postanu realnost medicinskih radnika širom Srbije. Tako se desilo da sam upoznat sa sadržinom jednog takvog rešenja, koje potiče iz državne medicinske ustanove u Srbiji. Prema reakcijama medicinskih radnika, čini se da se slična donose i u drugim gradovima širom Srbije. Njima se bez uvođenja vanrednog stanja uvodi radna obaveza, što praktično podrazumeva da se veći broj medicinskih radnika lišava njihovih osnovnih radnih prava (kao što je ograničeno radno vreme, plaćen prekovremeni rad, mogućnost korišćenja odmora, pojedinih plaćenih i neplaćenih odsustava).

Konkretnim rešenjem, koje je doneo direktor jednog doma zdravlja, utvrđuje se dakle radna obaveza zaposlenom, pod pretnjom otkazom. Jadan je pravnik koji je napisao ovako nešto. Osim nedostatka integriteta, jer je nezakonitost rešenja više nego očigledna pa je bilo logično da se suprotstavi direktoru u kršenju zakona ili makar da ga posavetuje da ga ne čini, tekst je prepun pravopisnih i logičkih grešaka. O njima možda neki drugi put, na primer u sudskom postupku ako se ovaj ikada povede ovim povodom, ali sadržina rešenja je neverovatna i zaslužuje punu pažnju. Najpre, kao pravni osnov donošenja rešenja se navode:

– Naredba o proglašenju epidemije zarazne bolesti COVID-19 – reč je o aktu ministra zdravlja Lončara koji je donet nakon proglašenja vanrednog stanja, a kojim se formalno utvrđuje da je reč o zaraznoj bolesti većeg epidemiološkoj značaja, kako bi se mogao primeniti Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, kao i drugi vezani propisi. Kuriozitet naredbe je da ona ima samo dva reda koja glase: 1. Proglašava se epidemija zarazne bolesti COVID-19, epidemijom od većeg epidemiološkog značaja – za teritoriju Republike Srbije. 2. Ova naredba stupa na snagu danom objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srbije“. Tvorcu rešenja nije na primer palo na pamet da se pozove na sam Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, na osnovu kojeg je ova naredba doneta. Ili mu je palo na pamet ali to nije učinio jer u tom zakonu nema ni pomena radne obaveze.

– Zaključak Kriznog štaba za suzbijanje zarazne bolesti COVID-19 od 23.6.2020. godine – reč je o aktu koji je već analiziran na Peščaniku, koji je neobavezujući i, kako je već pojašnjeno, dolazi od zakonom neregulisanog tela koje ne može usvajati obavezujuće akte.

– Usmeni nalog državnog sekretara Ministarstva zdravlja Aleksandra Stefovskog od 16.7.2020. godine – kako državni sekretar može da izriče usmeni nalog kojim se krše Zakon o odbrani i Zakon o vojnoj, radnoj i materijalnoj obavezi, nije jasno niti regulisano zakonom.

– Usmeni nalog direktora te medicinske ustanove – uz argument koji je istaknut u prethodnoj tački, može se dodati da ovde direktor donosi rešenje na osnovu usmenog naloga direktora, pa se postavlja pitanje da li je to direktor sam sebi naredio donošenje naloga (i to usmeno).

– Član 192. Zakona o radu – konačno neki zakon, rekli bismo, ali avaj – član 192. je samo generička odredba o tome da o pravima, obavezama i odgovornostima iz radnog odnosa odlučuje nadležni organ kod poslodavca. U ovom slučaju je to svakako direktor, ali to joj ne daje ovlašćenje da odlučuje o pravima i obavezama kršeći taj isti Zakon o radu, kao i druge napred navedene zakone.

– Član 23. Statuta te medicinske ustanove – iako bi trebalo da bude, tekst Statuta nije na sajtu ustanove, ali se može pretpostaviti da je navedenim članom uređeno ovlašćenje direktora da donosi rešenja (opet napominjem – ne ona koja su protivna zakonu, ali to su očigledno za direktora samo tehničke formalnosti koje mogu biti zanemarene).

Kako glasi tekst rešenja koje se zasniva na ovim (ne)pravnim izvorima? Zaposlenom se naime nedvosmisleno utvrđuje radna obaveza – to je režim rada koji je rezervisan samo za vanredno ili ratno stanje i koji se ne može izreći u redovnom stanju. Zaposlenom se naređuje da postupi po rešenju, ili mu automatski prestaje radni odnos. Ovo je dodatna nezakonitost, kojom se krši bar nekoliko članova Zakona o radu. Zaposleni medicinski radnik se upućuje iz jedne zdravstvene ustanove u drugu, u režimu radne obaveze koji, kako sam već naglasio, podrazumeva suspenziju većeg broja prava iz radnog odnosa. Zaposlenom se izričito onemogućava istim rešenjem, bez navođenja pravnog izvora (setite se, zaključak Kriznog štaba nije pravni izvor) da dobije aneks ugovora o radu, koji mu prema Zakonu o radu svakako pripada. Konačno, zaposleni se upućuje na radni spor ukoliko nije zadovoljan rešenjem.

Rešenje je potpisao direktor medicinske ustanove u kojoj je radnik zaposlen. Sasvim je izvesno da on nije inspirator ideje, već puki izvršilac naredbe (usmene, nikako drugačije) koja je stigla iz Ministarstva zdravlja. Njime se na prvi pogled krše sledeći članovi zakona (pedantniji čitaoci možda pronađu još neko kršenje koje je meni promaklo):

– Zakon o odbrani, član 50. koji glasi: „Radna obaveza uvodi se u ratnom i vanrednom stanju u državnim organima, organima autonomnih pokrajina, organima jedinica lokalne samouprave, privrednim društvima, drugim pravnim licima, kao i preduzetnicima.“

– Zakon o vojnoj, radnoj i materijalnoj obavezi, član 82. koji glasi: „Radna obaveza je pravo i dužnost građana Republike Srbije koja se izvršava na radnim mestima, odnosno na određenim poslovima i zadacima u uslovima vanrednog ili ratnog stanja, u skladu sa Planom odbrane Republike Srbije.“

– Zakon o radu, članovi 8-9 (primenjuju se povoljnije odredbe po zaposlenog), član 16 (obaveze poslodavca), član 17 (obaveza zakonitog postupanja), 171-174 (aneks ugovora o radu), 179 (razlozi za otkaz), 180-181 (otkazni postupak).

Na osnovu svega izloženog, a budući da se neko lišava radnih prava na nezakonit način, ceo postupak svakako konstituiše radnju izvršenja krivičnog dela iz člana 163. Povreda prava po osnovu rada i prava iz socijalnog osiguranja: „Ko se svesno ne pridržava zakona ili drugih propisa, kolektivnih ugovora i drugih opštih akata o pravima po osnovu rada i o posebnoj zaštiti na radu omladine, žena i invalida ili o pravima iz socijalnog osiguranja i time drugom uskrati ili ograniči pravo koje mu pripada, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do dve godine“. Budući da se krše osnovni principi saglasnosti radno angažovanog lica sa radom koji izvodi, uz pretnju sankcijom, može se reći da je ovo školski primer prinudnog rada, kako je opisan u Konvenciji 29 Međunarodne organizacije rada: „obavljanje rada ili pružanje usluga koja se od bilo kojeg lica iznuđuje pod pretnjom kazne bilo kakvog tipa, a za koji se dotična osoba nije dobrovoljno ponudila“. Predočena sankcija ovde je (nezakoniti) otkaz a budući da nema aneksa ugovora koji bi značio kakvu-takvu saglasnost volja – eto nama još jednog primera prinudnog rada u Srbiji u 21. veku!

Povrh svega, prekršen je i Ustav Republike Srbije, odnosno:

– Zabrana prinudnog rada, iz člana 26. stavovi 3. i 4: „Zabranjen je prinudni rad. Seksualno ili ekonomsko iskorišćavanje lica koje je u nepovoljnom položaju smatra se prinudnim radom. Prinudnim radom se ne smatra rad ili služba lica na izdržavanju kazne lišenja slobode, ako je njihov rad zasnovan na principu dobrovoljnosti, uz novčanu nadoknadu, rad ili služba lica na vojnoj službi, kao ni rad ili služba za vreme ratnog ili vanrednog stanja u skladu sa merama propisanim prilikom proglašenja ratnog ili vanrednog stanja.“

– Princip vladavine prava iz člana 3. Ustava – deo o povinovanju vlasti Ustavu i zakonu.

– Pravilo o hijerarhiji pravnih akata iz člana 167. Ustava (deo o nadležnostima Ustavnog suda).

Postoje zakoni kojima se uređuju vanredne situacije, i to sasvim racionalno. Sofija Mandić se odavno zalaže za uvođenje legalnog stručnog tela, koje je predviđeno Zakonom o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti. Evo člana 11. tog Zakona: „Radi utvrđivanja stručnih stavova o očuvanju i unapređenju zdravlja, sprečavanju i suzbijanju zaraznih bolesti, lečenju i zdravstvenoj nezi kao i o unapređenju i razvoju organizacije zdravstvene službe koja se bavi prevencijom, suzbijanjem, lečenjem zaraznih bolesti i podrškom obolelih zasnovane na dokazima i međunarodnim preporukama, osniva se Republička stručna komisija za zaštitu stanovništva od zaraznih bolesti (u daljem tekstu: Komisija). Komisiju iz stava 1. ovog člana, na predlog Zavoda i referentnih zdravstvenih ustanova, obrazuje ministar. Komisija razmatra aktuelnu epidemiološku situaciju zaraznih bolesti u Republici Srbiji na osnovu izveštaja Zavoda, uspešnost realizovanih programa na teritoriji Republike Srbije i daje zaključke i preporuke za unapređenje zaštite stanovništva od zaraznih bolesti. Zavod obavlja stručne, administrativne, tehničke i informativne poslove za potrebe Komisije“. Moguće je dakle imati „krizni štab“ koji obrazuje ministar zdravlja i koji će funkcionisati makar legalno, ako ne legitimno (ne postoji ni zrnce sumnje da bi isti politički podobni „stručnjaci“ koji čine postojeći Krizni štab, bili izabrani i u ovo telo). Ali makar bi se znalo ko, na koji način i prema kom pravnom osnovu odlučuje o epidemiološkim merama, a samim tim i o našim sudbinama. Ovo bi međutim značilo i direktnu odgovornost tih ljudi, kao i onih koji su ih postavili za članove Komisije. Ovako je lakše, imamo fluidno telo koje nema ni glavu ni rep, ni pravno utemeljenje, pa nema ni odgovornosti njegovih članova. Tako oni mogu kršiti i Ustav i zakone, uz (usmeni) blagoslov Ministarstva zdravlja i nesebičnu podršku (tehničke) premijerke – pri čemu je svaka kritika zapravo napad na Vučića i druge gluposti koje ni najnaivniji gledaoci Pinka ili čitaoci Informera više ne gutaju.

Ironično je što odgovornost ipak postoji. I to individualna odgovornost, pravna a ne samo politička (mada su u Srbiji ove dve odavno neraskidivo povezane). Pomenuto rešenje je potpisao direktor, imenom i prezimenom. U njemu je naveden državni sekretar Ministarstva zdravlja, imenom i prezimenom. Baš kao što su tu i članovi Kriznog štaba poznati, imenom i prezimenom. Ostaje nam samo da se nadamo da ćemo uspeti da čujemo njihovu verziju ove priče, u toku krivičnih postupaka koji će se protiv njih voditi. Verujem da će biti interesantno, iako krajnje pravno irelevantno, kako je „mali Perica“ zamišljao da će proći nekažnjeno za protivpravne radnje koje je svesno i namerno činio.

A medicinskim radnicima samo preostaje da izdrže – znam, to je izuzetno slab savet nedostojan pravnika. Ali Ustav, da parafraziram onu čuvenu sudijsku rečenicu iz sudskog postupka u Babušnici, trenutno ne stanuje u Ministarstvu zdravlja.