VESNA MALIŠIĆ - Politički mobing



Vesna Mališić, kolumna za nedeljnik ''NIN''

Tragično je da je potrebna hrabrost jednom lekaru da bi rekao šta misli. Taj strah je sramota ove vlasti. I svaki čovek koji mora da bira između profesionalnog i ljudskog integriteta i komfora, takođe je sramota ove vlasti

I, kakvu smo to razliku osetili između uobičajenog političkog života u Srbiji poslednjih godina i proteklih sto i nešto dana kako je država formalno funkcionisala bez parlamenta i vlade?

Šta to u međuvremenu nismo imali, što inače imamo? Zar i politički pejzaž ne bi izgledao potpuno isto sve da smo u najkraćem roku posle izbora uspostavili rad parlamenta, dobili novog mandatara, ministre i državne sekretare? Nažalost, sve će ovde i sutra biti isto kao što je bilo juče. Svejedno ko će činiti sastav novih aplaudera, kad jedan od najboljih ode u daleku Ameriku.

Ceo politički život u Srbiji svodi se na udvoričku rečenicu: Kao što kaže naš predsednik! Jer, uspeo je projekat normalizovanja autokratskog poretka. Adaptirali smo se na svakodnevni politički mobing, na saginjanje glave i torturu jednoumlja. Prihvatili smo da smo nemoćni, navikavamo se na novu realnost u kojoj su institucije čist višak, uzaludno trošenje budžetskog novca za plate i putne troškove, a zakoni i Ustav iluzija koje se samo neobavešteni drže kao pijan plota.

Dok najviše predstavnike vlasti uopšte ne obavezuju. Navikavamo se i na sve manji broj neadaptiranih, onih koji ne mogu i ne žele da pristanu na potpuni izostanak demokratskih principa i pravne države. I sada prisustvujemo odstrelu upravo tih pojedinaca sa ličnim i profesionalnim integritetom. Nakon što je naprednjački buldožer pregazio opozicione stranke koje tek treba da se oporave i konsoliduju, uništio politički život i faktički vratio Srbiju u pretpolitičko doba, vlast se, dakle, obrušila na izdanke otpora, gde god da se pojave - u medijima, sudstvu, zdravstvu...

Na one koji štrče, nepotkupljive, koji drže do svog stručnog mišljenja i ne pristaju da se u strahu povuku u sigurnu zonu, u mir titula ili akademskih zvanja. Svejedno što će proći, na primer, kao Jelisaveta Vasilić na koju se posle intervjua NIN-u ustremio ceo državni vrh na čelu sa predsednikom, koji se ne usteže da joj bez dokaza kriminalizuje porodicu i nagovesti na šta je sve spreman ako ne odustane od toga da dira u nedodirljivo.

A videli smo već kakvim arsenalom raspolaže vlast - da je spremna bez ustručavanja da koristi pretnje i ucene, pa i tajne podatke i prisluškivane razgovore da bi disciplinovala neposlušne. I da im u tom zamahu diskreditovanja i nemilosrdnog uništavanja reputacije i ugleda pojedinaca obilato pomažu obučeni tabloidi, kao i horde botova na društvenim mrežama. Pa i pored toga, srećom, ima još onih koji ne pristaju da im strah ubije savest.

U stvari, kad izgleda da je sve uništeno, hrabri ljudi čuvaju nadu da je promena moguća. Zato je važan primer načelnika Centra za ginekologiju i humanu reprodukciju Vojnomedicinske akademije, pukovnika Daneta Brankova Nenadića, koji je obavestio javnost da neće povući svoj potpis sa spiska 3.000 lekara Ujedinjeni protiv kovida. Ko mu je to tražio, nije rekao.

A možda to i nije teško da se nasluti. Šta ga čeka nakon ovog pisma, takođe nije teško da se nasluti. To je već uobičajeni scenario združenog političko-tabloidnog dejstvovanja po živoj sili nepodobnih lekara od Novog Pazara do Beograda.

Tragično je, međutim, da smo kao društvo stigli do faze kad je potrebna hrabrost da se iznese stav ili mišljenje jer nose rizik od surove osvete degradiranjem, ponižavanjem i ugrožavanjem egzistencije. Tužno je da jedan načelnik zdravstvene ustanove mora da napiše: „Da li sam bio uplašen kada sam potpisivao? Jesam. Da li bez straha ovo pišem? Ne. Da li bih i sutra potpisao? Bih. Da li se kajem? Ne.“ Neće doktor Nenadić povući potpis zato što ne traži ništa: ni slavu, ni hvalu, ni privilegije, ni načelničko mesto. „Tražim samo slobodu da govorim istinu i razotkrivam laži, svestan odgovornosti kao lekara u uslovima epidemije.“ Represivni sistem, međutim, upravo blokira svako traganje za istinom i kažnjava one koji se upuste u tu nedozvoljenu avanturu.

Doktor Nenadić je, kaže, uspeo da pobedi strah. Podsticaj su mu bile reči Meše Selimovića: „A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo... Kad savlada strah čovjek lako promišlja svoju odgovornost i bira da li će biti svjedok, saučesnik ili učesnik.“ Strah je, međutim, sramota ove vlasti. Strah načelnika Nenadića je takođe sramota ove vlasti. I svaki čovek koji mora da bira između svog profesionalnog i ljudskog integriteta i komfora, takođe je sramota ove vlasti.