Ante Tomić, kolumna za ''Jutarnji list'', 16.1.2021.
Imena Banija ili Banovina dolaze nam od vremena kad je zemljom upravljao ban i Andreju Plenkoviću to je vjerojatno potpuno prirodno. Nije mu neobično da se mjesto nazove visokim naslovom ili čak imenom muškarca koji je na vlasti. Da našeg premijera upitate, sav prostor, vrijeme, materija, energija, planeti, zvijezde i galaktike, sedamdeset do osamdeset milijardi svjetlosnih godina u svim smjerovima, čitav bi se vidljivi svemir, u jednu riječ, mogao nazvati po njemu, kratko, jednostavno i skromno: Andrej.
Takvo je njegovo samoljublje da u njegovu svijetu nema mjesta ni za koga drugoga. Tuđe su patnje ništavne prema onome što on jadan svaki dan mora trpjeti, po trnju i kamenju, od nemila do nedraga, srca ranjenog i duše žalosne. Krene li se o potresu na Baniji ili Banovini, opazili ste možda, njegov je prvi poriv objašnjavati kako se napada njega nedužnog. Da ga ne snimaju televizijske ekipe, ne biste vjerovali da se to stvarno događa. Dakle, dođe on u Petrinju, u ruševine, snijeg i blato, i koju bi, molim vas, misao prije svih drugih želio podijeliti s javnošću, što on drži sudbinski važnim, što bi hrvatski premijer u svome izlaganju posebno istaknuo i podvukao?
On bi posebno istaknuo i podvukao da ga mediji i opozicija nepravedno razapinju. Zar to nije sociopatski, lišeno suosjećanja i pristojnosti, da je Andrej Plenković došao iz svoga udobnog, prostranog ureda s čupavim sagovima i ugodnim šumom pare u radijatorima, vozio se jedan sat drijemajući otraga u limuzini s grijanim sicevima, da bi umornim i promrzlim beskućnicima, izluđenim neprestanim podrhtavanjima tla, govorio o svojim nevoljama? Pored ljudi koji su sve u životu izgubili, on nekako ispada najveća žrtva potresa, gotovo da bi ga Petrinjci zagrnuti tuđim dekama umirujuće zagrlili i rekli: "Dobro je, gospodine Plenkoviću. Dok je živa glava na ramenima, snaći ćete se nekako".
To je ono što najviše ispunjava gorčinom i beznađem, da se vlast bavi samo sobom. Pa i onaj zatvoreni sastanak otprije nekoliko dana, iz kojeg je procurilo da su hadezeovci raspravljali kako ih dušmani, komunisti i Jugoslaveni koji se nikad nisu pomirili s hrvatskom državnom samostalnošću, očito žele maknuti s položaja jer ustrajno govore Banija, premda je Franjo Tuđman, njihov veliki autoritet za sve živo i neživo, za ekonomiju, pravo, nogomet, jezik, plinske instalacije, djevojačku krepost, uzgoj svinja i prskanje voćaka protiv nametnika, još prije trideset godina upozorio da je ispravno Banovina. Kakav idiot moraš biti da bi tako nešto zaključio?
Tisuće je kuća srušeno, ali to je za HDZ, čini se, sporedno. Kuće su slučajna, usputna šteta. Istinska je namjera svega ovoga s potresom da se njih sruši s vlasti. Shvaćate li kako je to lukavo? Neprijatelji ove države su na još neutvrđen način mrdali zemaljsku koru snagom od šest cijelih četiri stupnja po Richterovoj ljestvici samo da bi ponovno mogli govoriti Banija i danas, sutra obnoviti Jugoslaviju. Pa, stvarno, psihijatrijska bi nauka samo zbog Andreja Plenkovića i njegovih pametnjakovića trebala napisati novu, dopunjenu definiciju narcističkog poremećaja.
Mogli bismo sada o Banovini i Baniji, kako je svejedno kako govorite jer se imena ne isključuju, nego oba ravnopravna i jednakovrijedna žive u jeziku, kao hiljada i tisuća ili novembar i studeni, i kako nema propisa da je u svemu samo jedna riječ ispravna, a sve druge su zabranjene i tuđe, po njima se prepoznaju naši neprijatelji, ali takva su uvjeravanja očito uzaludna. Nemaju baš nikakvog smisla.
Ako idioti i u teškim trenucima poput ovoga, kad je potres zdrmao jedan siromašni, nerazvijeni kraj, ustrajavaju na svojim jezičnim zabludama, ako i sada, kad narod na cičoj zimi spava u automobilima, mi nalazimo umjesnim razvrstavati ljude na naše i njihove po liniji kažu li Banija ili Banovina, stanje je potpuno beznadno. Nema nikakve šanse da će ovdje, u Baniji ili Banovini ili ijednom drugom našem kraju, ikad biti bolje.
Što bi uopće netko razuman rekao na dvojbu koja ovih dana razdire hadezeovce? Na pitanje kaže li se ispravno Banija ili Banovina, jedini ispravan odgovor naravno glasi: koga za to boli kurac. Dobronamjerni će uvijek znati o čemu govorite. Napišete li na paketu humanitarne pomoći Banija ili Banovina, čak će i poštanski službenik kojega ne krasi pismenost i bistrina, jedan Mile koji stalno pada s mopeda i kojega su šefovi dosad pet puta udaljavali iz službe dok se ne otrijezni, znati kome ga treba donijeti.
Jer, kad se tlo zatreslo i kuće popadale, došlo je nevažno tko kako zove taj kraj. U nevolji koja nas je sve skupa pogodila krasno je bilo gledati kako su naša nekadašnja neprijateljstva iznenada minula. Zaboravljena kao da ih nikad nije bilo. Nepoznati su sa svih strana došli pomoći ne mareći tko je naš, a tko njihov, je li domaćinu na kuhinjskom zidu visio katolički ili pravoslavni svetac. Jer potres ih je, napokon, sve jednako srušio.
Ruševine su se u Petrinji čistile i topli obroci dijelili bez razlike u vjeri i naciji, Hrvati i Srbi su se ujedinili znajući da ih potres i jedne i druge jednako mrzi, da je potresu svejedno je li Banija ili Banovina, da bi on odozdo udario i da je na zemljopisnoj karti pisalo Frankfurt na Majni, Alabama, Head & Shoulders ili jagode sa šlagom. Samo su hadezeovci to nekako doživjeli osobno. Gotovo biste se sažalili kakve su oni jadne sebične nakaze, nesposobne uživjeti se u muku drugog ljudskog bića.
