SVETISLAV BASARA - Koštunica je uradio Face Lifting Miloševićevog režima



Piše: Svetislav Basara

Budući da (trenutno) nema novih prezidencijalnih kandidatura, novih mesija i moralnih panika vrednih pomena, deda će vas danas opet staviti na krilo i nastaviti da vam priča šta je nekad bilo.

Deda već godinama piše i govori - i tako će nastaviti - da je Carstvije Visokago Vučića grdno čistilište i pravedna kazna za organizovano streljanje Zorana Đinđića i puč, zapravo kontrarevoluciju, kojom je Vojislav Prvoosumnjičeni u kohabitaciji s Tadićem restaurirao „stari poredak“.

Da ne bi spleta nepredviđenih okolnosti - o kojima ćemo drugom zgodom - Prvoosumnjičeni bi se uspentrao na vlast već 13. marta 2003. Ovako je uspenije Vojislavljevo na vlast potrajalo malo duže. Potrajalo bi nešto duže da je Živković - to je onaj gospodin što me je onomad pretvorio u Gocu Čomić - blagovremeno raspisao izbore. Kažem - nešto duže, jer Živković nije imao šanse protiv sila nemerljivih. U toj stvari je čist.

Ovo je vrlo važno da znate: Koštunica (iako ne i Tadić, on je tu bio „veselnik“, pogledajte u rečniku šta to znači) nije imao nikakvih suštinskih zamerki na politiku Slobodana Miloševića. Koštunica je u stvari Miloševiću zamerao samo četiri stvari: 1. to što je komunista, 2. što nije „rođeni Beograđanin“, 3. to što je nedovoljno efikasno sprovodio politiku ujedinjenja svih srpskih zemalja i 4. što je politička moć u Miloševićevim, a ne u njegovim rukama.

Koštunica je, terminologijom ženskih magazina rečeno, uradio Face Lifting Miloševićevog režima, naopako, ali u početku vrlo uspešno. Čak se ni inostrani Vlasi - naše da ne pominjem - nisu prisetili da Koštunica namerava da uradi isto ono što i Milošević, samo mirnim, „građanskim“ putem.

Kao što znate, kad god neka ambiciozna baba pribegne Face Liftingu, liposukciji i botoksiranju, izvesno vreme, fakat, izgleda mlađe, ali se ubrzo pretvori u nakazu. Svejedno, i takva ofucana i nakazna, baba je izgledala kao lepotica u poređenju s ružnim, prljavim i zlim radikalima.

E sad, da bi baba Koštunica-Tadić, na kraju samo Tadić, do u beskonačnost carstvije svoje i produžila politički život, majke babine invencije su se dosetile Cezarove strategije - zavadi da bi duže vladao - pa su Radikalnu stranku pocepale na dva dela.

Budući da u pitanju nisu bili cezari nego teški mufljuzi, žestoko su se zajebali u računu, jer su onoga momenta kada je novoopepeljena SNS javno obznanila da je i ona za evrointegracije i bla, bla, bla, babina rugoba i brljotine postale svima očigledne.

Mnogo toga je u stvari postalo očigledno, ponajpre to da postđiniđićevska DS nije imala - a sve češće pomišljam da nije ni pomišljala da ga ima - istinskog reformskog potencijala, koji, doduše, nema ni SNS, ali zato ima odličnu organizaciju i subordinaciju, bez kojih se u politici, kakva god bila, nema šta tražiti.

Pokazalo se na kraju - a tek će se pokazivati - da naš problem nisu loše politike, nego svima svojstven loš mentalitet, loši karakteri i Zulu etika, po kojoj je dobro kad mi njima otmemo krave, a zlo kad oni krave otmu nama.