Piše: Balša Brković, kolumna za ''Vijesti'', 20.2.2020.
“Vidi Crnu Goru i umri”, glasila bi današnja verzija slavnog filmskog naslova koji je u međuvremenu postao poslovica - “Vidi Napulj i umri” (Vedi Napoli e poi muori, Rikardo Freda, 1951), bar za - divlje životinje.
U Beranama je mečka sa dvoje mladunčadi - zvjerski ubijena. Prišla je preblizu ljudima. To je ponekad dovoljno za propast. Mečka nije nikoga napala, pretpostavljaju da je, nakon zimskog sna, dezorjentisana i gladna, zalutala… Priča sasvim pristaje kakvoj trećesvjetskoj zabiti i gotovo je nevjerovatno da je u današnjoj Evropi moguće ovakvo što.
Slično kao zlosrećna mečka, prošao je svojevremeno i rijetki orao iz Poljske. Bila je rječ o zaštićenoj vrsti, primjerku koji je, za svoj baksuz, imao i spravicu za praćenje zaštićenih životinja. Orloubica je pomislio da je u pitanju neka međunarodna špijunaža, odmah je krenuo u akciju, ubio pticu i još je odnio u policiju da se utvrdi za koga Poljak špijunira. Uzgred, ubijen je od strane lica koje radi u nacionalnom parku. Naši eksperti, po širini i dubini, oduvijek.
Sjećam se, tada sam, na ovom mjestu, što bi se reklo, predložio da “Nesrećnoga Letećeg Poljaka treba staviti na zastavu, ne samo kao (uzaludno) izvinjenje. (Uostalom, po akademiku Rotkoviću, sa tih strana su i došli preci Crnogoraca.) Možda bi baš on bio savršen simbol crnogorske gluposti, divljačne i beskrajne. Savršen simbol ovdašnjeg neobrazovanja, straha od komunikacije, od svega novoga. Odakle je zlosrećni orao mogao znati da je umjesto prema orlovskim planinama, krenuo na let iznad kukavičjeg gnijezda” (2012).
Na sličan zli put, među Crnogorce, zalutala je i ubijena mečka.
Danas, kada je, u nejvećem dijelu svijeta, divljina svedena na marginu, još uvijek “nevalorizovani” prostor, ono što investitori još nisu oglodali, određena pitanja imaju veću težinu. Nekome to može izgledati perverzno, ali danas, čovjek kao vrsta, upravo odnosom prema divljim životinjama potvrđuje svoju suštinsku “pitomost”.
Ipak, očito da psihološki odnos prema divljini ne može evoluirati brzo kao društveni modeli i socijalni okviri. Čovjek se pred zvjeri u susretu jedan na jedan osjeća bespomoćno jednako danas kao u najdaljoj praistoriji. Bilo kakav osjećaj nadmoći tada se pokazuje kao smiješna iluzija.
U doba radikalne devastacije prostora divljine, divljač je zaštićena. Cinizam, tako tipičan za sapijensa. Kako smo shvatili iz vijesti o ubijenoj mečki, postoje institucionalne forme za to. Nekakav Tim za zaštitu krupnih zvijeri… Ali, sve to nije omelo ubicu.
Medvjed i mečka su vrlo frekeventno prisutni i u našim poslovicama I svakodnevnim izrazima - Crnogorci vole napomenuti da se ne “čačka mečka”, ali i da je neko zaštićen “kao (bijeli) medvjed”. Nerijetko ćete za ljude čuti “onaj međed” ili “baš je medo”, u sasvim suprotnom značenju, iako je poredbeno biće isto.
Medvjed se nalazi u grbu Berlina, zato se prestižna nagrada berlinskog festivala i zove Zlatni medvjed. Susret sa tim medvjedom mnogima je promijenio život. Jedan crnogorski pjesnik ima knjigu naslovljenu “Medvjed u Berlinu” (Miroslav Đurović), a sjećam se i sjajne proze Igora Lasića o medvjedima koji, dok rat tutnji okolo, bježe iz Bosne.
Nikada nisam razumio potrebu da se ubijaju divlje životinje, ne iz nužde, samoodbrane, već iz gole zabave. Gdje se mi zapravo igramo naših polumitskih predaka idemo u šumu i - lovimo. Ali, razumijem da to postoji. Zato je i uređeno nekim zakonima, koji, očito ništa ne znače čim se pojavi - medvjed. Ili orao sa nepoznatom spravom na sebi. Prvo da se puca, pa pita ko ide...
Trijumf tradicionalizma na djelu.
