Ante Tomić, kolumna za ''Slobodnu Dalmaciju''
Miljenko Smoje imao je jedan trik koji je, s neznatnim preradama, pokazivao u različitim prilikama. Da je živ, ne bi bio red otkrivati trik, ali ovaj mađioničar je odavno mrtav pa smijemo. Tajna njegova humora obično je bila u opoziciji politike i svakodnevnog života. Jedan jedini trik kojim je on “lukavo i slatkorječivo”, što bi kazala Gibonnijeva pjesma, desetljećima kupovao naklonost čitatelja bio je da suprotstavi politiku, koja je uvijek uzvišena, moćna, hrabra i odlučna, sa životom, koji je nizak, slab, uplašen i kolebljiv.
Uzmite “Borbenu ponoćku”, vjerojatno najuspješnije njegovo djelo. U nezaboravnoj epizodi “Našeg malog mista” lokalni bi se moćnik htio strogo držati partijske linije i ignorirati Božić, ali jao, cijelo susjedstvo miriše na bakalar. Njemu ide voda na usta od želje da i sam pojede tanjur blagdanske delicije. Njegov slabi želudac izdaje njegovu politiku.
Na drugoj strani mjesta župnik bi želio biti uzvišeni mučenik vjere, ali na koncu samo bezazleno strada od crijepa koji je pijetao nožicom slučajno srušio s krova.
DOMOLJUBNI GNJEV
Milijun puta je Miljenko Smoje u novinama i knjigama suprotstavio politiku i život i to je bez greške, uvijek izazivalo smijeh čitatelja. Dapače, još je uvijek smiješno premda već neko vrijeme nema njegovih originalnih autorskih doprinosa. Gradsko vijeće potvrdilo je prošlog tjedna odluku da mu se rodni grad oduži nagradom za životno djelo, i to je u jednu ruku sporno ako se zna da slavljenik još od 1995. nepomično leži pod zemljom na žrnovničkom groblju, ali u drugu ruku, kad gledate koga je sve nagrada uznemirila, kakav je strašni domoljubni gnjev potakla, shvaćate da stvar možda nije potpuno besmislena. Kad već nema Miljenka Smoje, medalju i plaketu mogli bi primiti njegovi junaci koji su itekako živi.
Negodovao je splitski ogranak Domovinskog pokreta. “Slobodno možemo kazati kako su splitski gradski vijećnici jučer opalili šamar svim žrtvama u Domovinskom ratu, hrvatskoj kulturi i tradiciji, ali i hrvatskom identitetu grada pod Marjanom. Naime, sve navedeno Smoje je prezirao iz dna duše. To nije skrivao do svoje smrti i treba mu čestitati na dosljednosti”, kažu nešto ironično članovi političke stranke koju je osnovao i vodi Miroslav Škoro, prisnažujući u nastavku svoje tvrdnje citatima iz referentne literature: “Novinar Joško Čelan u svojoj antologijskoj knjizi 'Spomenik izdaji' razotkrio je Smoju kao čovjeka koji se čitavi svoj život bavio prokazivanjem ljudi hrvatske orijentacije, ali i čovjeka kojemu je srce bilo u Beogradu, a samo pojava u Splitu.”
Dakle, to je zbilja urnebesno, kakva su se dva kamena temelja hrvatstva, dvije čvrste litice na kojima leži sve, i naša zemlja i narod, naša tradicija, identitet, vjera i obitelj, našla da Miljenka Smoju optuže za izdaju. Jedan je Joško Čelan, nekadašnji partijski sekretar Slobodne Dalmacije, koji je u nenarodna vremena za svaki praznik enobea veselo rastezao harmoniku pjevajući široki repertoar pjesama svih naroda i narodnosti socijalističke Jugoslavije. Drugi je Miroslav Škoro, koji je nježno prebirući na gitari uspavljivao Štafetu mladosti kad bi noćila u Osijeku.
KUKAVNE BIOGRAFIJE
Neugodno je možda reći, ali to ne znači da nećemo, naprotiv, sa zluradom ćemo nasladom podsjetiti na to da ni jedan ni drugi nisu oženili Hrvatice. Joško Čelan se skrasio s jednom poštenom Crnogorkom, a Miroslav Škoro zaljubio u jednu Srpkinju iz dijaspore. Ili, kako bi oni u Pittsburghu rekli, iz rasejanja.
Kad već Domovinski pokret zajedljivo čestita Miljenku Smoji kako je bio politički dosljedan, ne možemo im ne uzvratiti porugu. Momci i djevojke, čestitamo na nedosljednosti.
Cijeli se ovaj slučaj u stvari čini kao nešto što smo čitali u nekom Smojinom feljtonu, reportaži ili romanu. Sve je kao u onom njegovom starom triku. Na jednoj strani imamo politiku, uzvišenu, moćnu, hrabru i odlučnu, i dvojicu njezinih odvažnih branitelja, tvrdih nacionalista, nepokolebljivo odanih svim pravim hrvatskim vrijednostima, a na drugoj stvari imamo kukavnu biografiju dvojice dezertera i konvertita, bijedni život koji je sve suprotno od politike, nizak, slab, uplašen i kolebljiv.
I jedan i drugi čine se kao likovi koji su čudesno oživjeli, izišli iz teksta ili malih ekrana. Niste sigurni je li Joško Čelan i Miroslav Škoro zaista postoje, ili ih je možda Miljenko Smoje izmislio.
