SVETISLAV BASARA - Spuštanje kosti



Piše: Svetislav Basara

Serijska porodična situacija se iz epizode u epizodu sve više usložnjava. Preživeli Miloševići - Marija i Marko - prekjuče su podneli decidiran zahtev da se prikazivanje serije hitno obustavi, a čujem i da se Ljuša Ristić bio nešto uskurobecao na nekom televizoru. Međutim, ni preživeli dosovci nisu zadovoljni, bar oni s kojima sam se čuo da se raspitam šta misle kako su „ispali na filmu“. Svi do jednog kažu - luk i voda i mrsomuđenje. Kažu još ponešto, ali to nije za štampu.

Lepo kaže naš narod da se od govneta pita ne može napraviti. Što nije sasvim tačno. Sasvim je to moguće. Ponekad toj piti čak pođe za rukom da (spolja) izgleda kao saher torta, ali koliko god lepo izgledala, uvek ostaje ukus govana.

Ovo „pita od govana“ se ne odnosi na seriju i hvale vredne napore ekipe da korektno urade posao, nego na društvenu realnost i splet događaja unutar te realnosti - koja je, inače, još „na snazi“ - a u koje serija uzalud pokušava da unese nešto više svetla. Džaba kreči. Videćemo zašto.

Je li, more, pitao sam jednu od eminentnih DOS-ovih persona dramatis, ko je onaj Kosta sa RTS kome na televizoru izdaješ stroga naređenja koju vest da pusti, koju pak jok, ne sećam se nikakvog Koste, a moj mi pajtaš uzvrati kontrapitanjem - sećaš li se onog prastarog vica s bradom o čiči koji uđe u tramvaj, pa mu neko dete ustupi mesto, čiča zahvali detetu i kaže: „Hvala, sine, baš lepo da spustim kosti“, a onda sa sedišta pored čuje: „Jebo tebi Kosta mater“.

Sećam se, rekoh, glup vic, a moj drug reče: „E, to je taj Kosta.“ Nikakvog, naime, Koste (a. k. a. Kostića) na RTS nije bilo i tu ne pomaže odlična gluma Ljube Bandovića. Takođe nije bilo nikakve RTS „Ljiljane“, kojoj malčice odmaže što izdaleka liči na Bojanu Lekić. Ali je bilo - i to za sve pare - Ljiljane Nedeljković, šefice Koštuničinog Schutzstaffela. A šta je ta gospa radila - i kako je muljala - to malo ko zna, ponajmanje menadžment i ekipa serije „Porodica“.

Ono što serija ipak otkriva - iako nehotice, u drugom planu i vidljivo samo za pažljive posmatrače - jeste da je nerešivi problem Srbije u stvari hronični nesporazum s realnošću (možda ni neprijateljstvo prema realnosti nije teška reč) zbog koga svaki poremećaj inercije i svako hvatanje koraka s tokom stvari u ostatku sveta mora biti sprovedeno nasilnim putem, revolucijom ili prevratom.

Konačno ni Miloševićev uspon - koji sam još davnih dana nazvao Francuskom revolucijom ološa - nije bio ništa drugo nego donkihotovski rat protiv realnosti, kao što ni njegov pad nije doveo do (isto tako donkihotovske) pobede realnosti, posledične modernizacije Srbije i njene sinhronizacije sa savremenošću, nego je bio pobeda jedne samo nominalno različite nerealnosti jer je umesto CK stvar u svoje ruke uzeo Slavski Pojas, a Srbija je ostala oličena u onoj izbezumljenoj babi (izvini, Ceco) koja s unukom odlazi da položi život za Slobu Slobodu, pa izgubi unuka.