Ante Tomić, kolumna za ''Slobodnu Dalmaciju''
Bezdušno je ovo naše vrijeme. Nema više prave bliskosti, prave posvećenosti drugome. Učini vam se često kako ste sami, napušteni, kako vas nitko ne čuje. Osjećate se izgubljeno među ljudima koji su zaboravili slušati. Ali, vidite, taj vam je utisak lažan. Stalno je tu netko, i u vašim najsamotnijim trenucima, netko sluša vaše vapaje, netko vas čuje. Znate, naravno, tko je to.
Bog? Dobro, možda je i Bog, ali na Njega se ne bih okladio. Bogu se ne može uvijek vjerovati. Mnogo je pouzdanije da vas ovog trenutka sluša neki agent USKOK-a. Zaposlenici Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala nikad ne zaboravljaju bližnje. Očinski ih nadziru zabrinuti za njihovo dobro. Otkrilo se tako prošli tjedan da su desetke njih lani pazili. Počeli su s pokojnim zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem pa s vremenom širili interes u različitim, često neočekivanim smjerovima, ozvučili stanove, urede i automobile tako puno njih da ih, kad je došao trenutak za hapšenja, u jedno jutro nisu sve stigli pohapsiti.
U ZATVOR ZBOG PJESME
Nepoznato je jesu li Bandića slušali i kad mu se dogodio onaj kobni srčani udar? I što uopće kaže priručnik za ovakve slučajeve, kako se agenti USKOK-a trebaju ponašati ako se osoba koju tajno nadziru odjednom sruši na pod i uhvati za prsi? Hoće li oni hladnokrvno, nepokolebljivo profesionalno ostati sa slušalicama na glavi u lažnom vodoinstalaterskom kombiju pod prozorom, ili će možda ipak kompromitirati istragu, nazvati hitnu pomoć, a onda i osobno otrčati i siromahu dati umjetno disanje usta na usta?
Meni se čini da će prije biti ovo drugo. Tragedija se desila jer su agenti Bandića one večeri odlučili ostaviti na miru. Kad su vidjeli s kime se on našao, zaključili su obzirno da je prilika odveć intimna pa su isključili mikrofone i kamere. Da ga je USKOK snimao, uvjeren sam, zagrebački gradonačelnik bi dandanas bio živ i razdragano nam mahao s rukama u lisičinama.
Drugo što sam primijetio kad su prošli tjedan krenula hapšenja je kako bez iznimke naši rodoljubi stradavaju. Jednom su, sjećate se, Hrvate stavljali iza rešetaka ako bi ih agenti čuli da pjevaju "Vilu Velebita" i "Ustani bane". Očekivali smo da će to prestati jednom kad je odvratna komunistička diktatura napokon slomljena i naše su se pjesme smjele opet nekažnjeno pjevati.
Ali, šipak! Policija i dalje trpa u marice, i opet su to redom naši najbolji ljudi, koji nedjeljom idu u crkvu i govore "u svezi", "glazba", "djelatnik" i "glasovati", samo što u današnje vrijeme na policijskoj snimci nije zabilježena amaterska izvedba "Vile Velebita", već dogovaranje uvjeta javnog natječaja za sestrinog sina.
Ukratko, kakav god da je politički sistem, Hrvati najebu, a nešto je zabrinjavajuće, složit ćemo se, da je njih koji govore "glazba" i "glasovati" svakim danom sve više iza rešetaka, dok komunisti i četnici šetaju uokolo. Njima što naručuju "kiselu vodu" i pjevaju "Po šumama i gorama" policija ne dolazi zorom da ih uhapsi. U čemu je stvar? Zar nema i pravoslavnog kapelana u Remetincu? I kako ne vidite, ne budemo li pazili, na kraju će samo izdajničke svinje ostati na slobodi da nam rovare protiv domovine. Rodoljubi će za koju godinu izaći iz zatvora i lijepo se začuditi. Bog te mazo, povikat će zaprepašteno, nema više Hrvatske!
Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala, ako mene pitate, svakako bi morao promišljenije početi hapsiti, po nacionalnom ključu, jednog našeg pa jednog njihovog. Nema veze tko je kriv.
RADI LI ŠKORO ZA USKOK?
Treća stvar koju sam primijetio kao izvanredno zanimljivu je ona snimka što je na društvenim mrežama osvanula kratko nakon hapšenja, ono gdje Miroslav Škoro u nekom pajzlu na zagrebačkoj Remizi s tamburašima pjeva Milanu Bandiću, a dotičnog smo, sjetio sam se, vidjeli i da pjeva Ivi Sanaderu i Branimiru Glavašu. Dopustite, meni je to sad već pomalo sumnjivo, da taj svako malo pjeva nekome tko će završiti u zatvoru. Šta vi mislite, je li moguće da Miroslav Škoro radi za USKOK?
