SVETISLAV BASARA - Ljilja Zaharova



Piše: Svetislav Basara

Nedeljnik Nedeljnik je povećao medijski uticaj na mene. U poslednja dva-tri broja pročitam i do 60% štampanog sadržaja. Poglavito zahvaljujući sve trezvenoumnijim Miladinovićevim uvodnicima i serijalu o Ðilasovim - Milovanovim, ne Draganovim - dnevnicima i priključenijima. O tom će reči biti kad za to kucne čas. A ka’ će, ne zna se. Verovatno kad pročitam inkriminisane dnevnike.

To, naravno, ne znači da zapostavljam close reading Smajlovićkinih pisanija. Daleko od toga. Čitanje Smajlovićkinih sočinenija za mene je neka vrsta gatanja u šolju - kombinaciju klozetske i kafene - na osnovu koga sa popriličnom pouzdanošću predviđam pravce razvoja lokalnih regionalnih i svetskih sranja.

Poslednja dva meseca pokušavam da proniknem u mistične dubine Smajlovićkinih smatranja o megasranju u Ukrajini, ali po običaju, džaba krečim. Vidim samo put i dobitak, ali ništa više od toga. Smajlovićka mnoštvom malih sranja zakloni veliko sranje i čiča miča, gotova priča.

Da su generalštabovi ovog usranog sveta malčice pronicljiviji, promptno bi naredili da se kamuflažni dezen vojničkih uniformi dizajnira po uzoru na socijalno-političku psihologiju Ljilje Smajlovićke. Bio bi to bingo. Tada bi vojske pucale kao što ja krečim - džaba. Vojnike obučene u maskirne uniforme, nazovimo ih „M70 Ljilja“, ili bi bilo nemoguće videti, ili bi - ako bi ih dušmani na momenat i ugledali i pripucali - pogodili sami sebe.

Idemo dalje. Da Putin ima smisla za marketing - kao što ga, na sreću, nema - momentalno bi smenio (i u Sibir prognao) onu marketinšku impresionistkinju i lupadžiku Zaharovu i pod hitno angažovao Smajlovićku. Njegovom Imperijumu onda ne bi bilo kraja.

Budući da su zapadni političari u 75% slučajeva teški totovi, ništa manji od ruskih, Smajlovićkinu slatkorečivu varijantu priče o denacifikaciji bi popili ko čašu ladne vode, a TV pretnje nuklearnim udarima ne samo da ne bi shvatali kao lošu video-varijantu Harmsovih genijalnih lakrdija nego bi - uviđajući pravednost istorijskih ciljeva - unisono zavapili: Volođa, šta čekaš, pritiskaj crveno dugme.

No dobro, dosta je bilo zajebancije. Prelazimo na stvar. Malo je reći da je ruska ratna propaganda loša, mnogo lošija od takođe loše, sovjetske, nego je i kontraproduktivna, a po Rusiju čak i subverzivna. Ovakva kakva je, ruska TV propaganda milionima subesastih slika više nego milijardama reči govori da u Kremlju ne znaju kud i šta dalje, pa domaću i međunarodnu prostotu zasenjuju pretnjama o nuklearnom napadu na Britaniju, a i šire.

Iako je ta pretnja realnija od one iz 1963 - jebote, druga nuklearna kriza u mom životu - ona je ipak ćorak. Ne bi bila ćorak da samo Rusija ima nuklearno oružje. Ali ne. Imaju ga svi koji treba da ga imaju i koji su - u situaciji stani-pani - spremni ko zapeta puška da ga lansiraju. Kremaljske elite verovatno kontaju, boli nas qwrz, mi ćemo preživeti u nekom bunkeru, pa ćemo posle živeti dugo i srećno. Možda i hoće. Ali će, kad izađu iz bunkera, zažaliti što su preživeli.