VIKTOR IVANČIĆ - Čemu HAZU?



Viktor Ivančić, kolumna za tjednik ''Novosti''

Ako ništa drugo, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti je institucija koja svojim članovima osigurava jedinstvenu perspektivu: i iz groba se može gledati svisoka!

Koliko je lakiranih kovčega tu trenutno okupljeno i na koji se način obavlja interna komunikacija, nije mi poznato, no svjedočanstva o kontinuiranoj aktivnosti rečenog mauzoleja, zaduženog za problematiku domoljublja i zaštite nacionalnih interesa, pristižu svako malo u pisanom izdanju, kroz raznorazne manifeste, priloge, memorandume ili preporuke, e da bi nacija bila informirana o tome kakav je pogled mrtve prirode na društvo.

Kada bi jednoga vedrog proljetnog dana, recimo sutra, palaču Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti na zagrebačkom Strossmayerovu trgu zahvatio proždrljivi požar (ostavljam mašti čitatelja da odluči hoće li u plamenu ostaviti uvaženo članstvo i administrativno osoblje), a vatrogasci bili zauzeti nekim važnijim poslom, recimo partijom preferansa u staničnoj kantini, ono što bi iza podivljale bukteće nepogode ostalo otprilike bi, supstancijalno gledajući, odgovaralo sadržaju koji se iz toga zdanja servirao Hrvatskoj dok je ono bilo u predzgarišnom obliku. Naslov vijesti mogao bi glasiti: Jad i bijeda pretvoreni u prah i pepeo! Podnaslov: U vatrenoj stihiji ništavilo je promijenilo agregatno stanje.

Začudo, čini se kao da su Hrvati to donekle shvatili. Izuzev nekoliko ironično intoniranih izvještaja i osvrta na medijskim marginama, najnoviji nacionalistički proglas HAZU-a – plasiran pod dugometražnim naslovom "Prilozi za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa prilikom pregovora Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom u pogledu njihova ulaska u Europsku uniji" – jedva da je kod domaćega življa pobudio ikakvu pažnju.

U veljači je navodno poslan na ruke predsjednicima Republike, Vlade i Sabora, no nikakvo očitovanje s tih adresa nije uslijedilo, što bi moglo značiti da su ga visoke političke njuške primile na znanje pa bacile u koš za otpatke, ili obratno (ne nužno kao znak neslaganja, već kao mjeru uvažavanja hrvatskog akademskog vrhovništva). Čak ni Narod.hr – portal prožet hazuovskim duhom i drugim vrijednim tekovinama nacionalnog kretenizma – nije o "Prilozima" objavio vijest: zadnja informacija na njegovim stranicama koja se tiče HAZU-a je žučan prosvjed zbog izbora za suradničkog člana znanstvenice i književnice koja je potpisala zloglasnu Deklaraciju o zajedničkom jeziku.

Reagirali su, međutim, i to s dosta uskličnika, tabloidi iz Srbije i Srpska akademija nauka i umetnosti. Time se potvrdilo pravilo koje kaže da nitko ne može biti toliko duboko pokopan da ga Kurir i SANU ne podignu iz mrtvih, te je inicijativa hrvatskih akademika stekla odjek kakav zaslužuje. Što će donijeti nastavak tabloidne korespondencije između dviju uglednih institucija, tek ćemo vidjeti, sve ovisi o inspiraciji antagonista i protočnosti kanalizacijskih cijevi.

Na sam sadržaj "Priloga" ne isplati se trošiti previše riječi: skrbnici nad hrvatskim nacionalnim interesima traže da BiH "pod svaku cijenu odustane od nasilnog utjerivanja Hrvata u zajednicu koja gazi njihova elementarna ljudska i kolektivna prava", da im dodijeli "treći entitet" i tako zajamči "ravnopravnost hrvatskog naroda", da prizna "osloboditeljsku ulogu Hrvatskoj i Hrvatima" u ratu u toj zemlji, da Crna Gora "plati štetu počinjenu u agresiji", da se Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj prestane "baviti politikom", da Srbija prestane "s poticanjem neprijateljstva prema Hrvatskoj i progonom hrvatskih državljana", da se odrekne "velikosrpske propagande", u koju uz ostalo spadaju "jasenovački mit, odnos prema bl. Alojziju Stepincu i dr."... a spomenuta su i neka otvorena ekološka pitanja.

Zbir tih imperativno intoniranih klišeja – da dakle Bošnjaci prestanu kenjati o Dretelju, a Srbi o Jasenovcu, dok svi skupa ne prihvate Stepinca za sveca i dr. – daje do znanja kako je HAZU pronašao svoju svrhu u tome da što nižim nacionalističkim vulgarizmima osigurava što veću akademsku težinu. Poruka koja je odaslana vladajućoj garnituri tako se ni u nijansama ne razlikuje od one koju bi isporučio prosječni hrvatski korisnik šanka, potaknut četvrtim pivom, osim što je uredno kuvertirana, protokolirana i ukrašena znamenitim pečatom. Zgodna je okolnost, doduše, da su za spomenutim šankom nalakćeni premijer i njegovi ministri, u društvu kardinala i njegovih biskupa.

Za unutarhrvatske prilike, međutim, mnogo je interesantnija činjenica da aktualni dokument – zapravo popis ucjena preko kojih bi Hrvati trebali Srbima, Bosancima i Crnogorcima onemogućavati pristup elitnome europskom klubu – predstavlja još jedan od retroaktivnih obračuna s utemeljiteljima slavne institucije, jer je današnji HAZU, avaj, avaj, bio osnovan kao JAZU, i to dok Jugoslavija još nije postojala, a preimenovan je u HAZU prvi put za vrijeme trajanja NDH, pa zatim od konstituiranja RH. Čak i kada se ciničnim manevrom toj evidentnoj regresiji – srozavanju s JAZU na HAZU – dopiše revolucionarni predznak, gorčina frustracije je neizbrisiva.

Da bi opravdao svoj današnji smisao, naime, HAZU je dužan pljuvati po svojim osnivačima i u isto vrijeme držati njihove brončane biste u glavnome holu hrama hrvatskog duha, brinući se da one budu pomno ulaštene. To nije ni najmanje jednostavno. Uopće nije lako nositi se s despotizmom tradicije koju si obavezan istodobno njegovati i gaziti.

Hrvati, izgleda, nemaju razumijevanja za takav napor. Ne zanima ih kako je raditi i djelovati pod stalnim diktatom falsifikata. Apele najvećih hrvatskih umnika uporno bagateliziraju. Sudbinski manifesti o državnoj opstojnosti im ulaze na jedno, a izlaze na drugo uho, smješteno na donjem dijelu leđa. Kao da kažu: hajde što nas u stanje stresa i grozničavosti neprestano dovode režimski mediji, hajde što nas paranojom, strahom i bijesom filuju nezasitni političari, ali da nacionalnu mobilizaciju obavlja ansambl mumija iz HAZU-a... e, to je već suviše groteskno. Samo nam još fale agitatori s čijih se voštanih lica, umjesto kolonjske vode ili reskoga vonja muškog znoja, širi miris formalina.

Šteta je, uzgred budi rečeno, što je taj baš-me-briga gard tako selektivan, a po svemu sudeći i privremen. Građanstvo bi tu finu navadu trebalo proširiti i tvrdom pasivizacijom pružiti otpor svima ostalima koji ga stalnom proizvodnjom nemira nastoje držati na okupu. Zamislimo načas da državljani proglase mentalni štrajk i odbiju se opterećivati sudbinom države i nacije, umjesto što je svaki od njih svakoga dana prisiljen birati hoće li biti Hrvat ili slobodan čovjek, s unaprijed poznatim ishodom. Zamislimo omasovljenog građanina koji ne haje što su njegova domovina i njegov narod oštećeni od strane srpskih, bosanskih i crnogorskih uzurpatora, kako ga svakodnevno upozoravaju. Na uzvik "Hrvatska je ugrožena", da i to pojasnim, slobodan čovjek odgovara s "boli me kita", ne zbog Hrvatske, nego zato što ga kita boli općenito, jer je tom frazom definiran okvir njegove slobode i njegove nepripitomljenosti. Bilo bi to ljekovito, makar i na kraći rok. Odgovorno tvrdim da bi mjesec dana nacionalnog dezangažmana preporodilo ovu naciju!

Gornji su pasus, razumije se, ispunile puke tlapnje, no štos je u tome da – vratimo li se u realni svijet – one nisu veće od tlapnji kojima HAZU gradi konstrukt vlastite važnosti. Ta kosturnica nakrcana titulama i počasnim zvanjima, sa svojim lažiranim historijatom, sa svojim apanažama i dodacima na penzije, sa svojim incestuoznim modelom samooplodnje, sa svojim monološkim tipom unutrašnje debate, naprosto nikome nije potrebna (ne računamo li Kurir, SANU i druge metastaze Aleksandra Vučića), čak ni kao punkt za osmišljavanje i intelektualnu doradu utvare hrvatstva. Samo što nitko nema volje položiti buket krizantema pred sjedište plemenskih mudraca.

Potpuno zasluženo, rezultat silne brige za nacionalne interese je da nikakav interes za HAZU ne pokazuju oni o čijem interesu HAZU brine. Nacija bi preživjela bez svoje Akademije, i to sasvim ugodno, ali Akademija bez svoje nacije ne samo što ne bi, nego i s njom daje lažne znakove života.